Ovakve stvari me uvijek podsjete na to koliko je pogrešna "lijeva" kontrakulturna logika o narkoticima kao nečemu oslobađajućem i revolucionarnom, dominantna još od šezdesetih. Uzimanje lijekova ili narkotika ne samo da nije kontrakulturni čin, to je čin koji osnažuje postojeći sustav.
Beth Macy - "Dopesick: Dealers, Doctors, and the Drug Company That Addicted America" (Little Brown, 2018.)
Sam Quinones - "Dreamland: The True Tale of America's Opiate Epidemic" (Bloomsbury Press, 2015.)
Suvremeni antifarmaceutski pokret tijekom posljednjeg desetljeća podigao je histeriju oko cjepiva na neviđenu razinu, no istovremeno je ostao potpuno slijep na epidemiju legalno propisanih opioidnih lijekova poput oksikodona, koji su u prva dva desetljeća ovog stoljeća poharali ruralna i suburbana područja SAD-a.
Relativno recentno publicističko djelo Beth Macy uputno je čitati u paru s knjigom Sama Quinonesa iz 2015. Obje se koncentriraju na fenomen rasta propisanih sintetičkih opioidnih lijekova, ponajprije OxyContina, koji je potom doveo do vala heroinske ovisnosti kojoj se pacijenti (zapravo ovisnici) okreću kad ponestane legalnih lijekova protiv bolova. Ono što je zanimljivo jest da je zbog rasta konzumacije legalno propisanih lijekova protiv bolova ovisnost ušla u različite generacijske skupine srednjoklasne populacije. Quinonesova knjiga se nešto više bavi posljedicama proliferacije legalnih opioida, odnosno tržištem koje se stvorilo nakon što novostvorenim ovisnicima oni više nisu dostupni pa su se okrenuli zamjeni, tzv. black tar heroinu iz jednog meksičkog gradića.
Za razliku od "Dreamland", koja se u jednakoj mjeri bavi i ovisnicima i dilerima te Perdue Pharmom, kompanijom koju se smatra odgovornom za epidemiju, "Dopesick" se više bavi individualnim sudbinama ovisnika iz malih gradova Apalačkog gorja. Knjige su izvrsno pisane, pune suhih, gorkih opisa koji čitatelju daju do znanja ozbiljnost situacije i mimo pukih statističkih pokazatelja. Čitajući ih, u glavi mi se formiralo ključno pitanje: što nam fenomen Perdue Pharme, proizvođača OxyContina u vlasništvu kontroverzne obitelji Secler, govori o položaju farmaceutske industrije unutar suvremenog kapitalizma? Treba uzeti u obzir da je američko tržište znatno podložnije deregulacijama od europskog, no fascinantna je količina odgovornosti koju je ova kompanija unatoč brojnim kaznama osporila tijekom gotovo dva desetljeća proizvodnje OxyContina. Prihvatimo li ključnu tezu - da je proliferacija navedenog i brojnih drugih lijekova protiv bolova dovela do nekontroliranog rasta ovisnosti - možemo li za to smatrati odgovornima samo proizvođače, bez sagledavanja uloge šire zajednice i naravno čuvene individualne odgovornosti?
"Dopesick" na ta pitanja daje donekle jasne odgovore. Sprega kapitala i zdravstva, potpomognuta izdašnim reklamnim budžetom i "sponzoriranjem" liječnika koji prepisuju lijekove, dovela je do široke upotrebe legalnih, a potom i ilegalnih opojnih sredstava. Sve se to događalo unutar raspadajuće ekonomije deindustrijaliziranih, osiromašenih malih sredina. Macy u svojoj knjizi puno prostora posvećuje individualnim pričama, ponajviše onima članova obitelji osoba koje su zaglavile u ovisnosti. Čini se da nikakva osobna odgovornost, nikakav odgoj ne može protiv sustavnog gliča. Kompanije poput Perdue Pharme možda nisu zamislile svoj proizvod kao izrazito adiktivan, no nisu se puno pretrgle povući ga s tržišta kad su se pojavili takvi efekti. Činjenica da se barem cijelo desetljeće godina bije ista bitka bez značajnih pravnih posljedica pokazuje da kapitalistička logika prati samo količinu novca. Da bi stvari bile jasnije, 2019., godinu dana nakon izlaska ove knjige, Perdue Pharma pristala je na sudske nagodbe vrijedne stotine milijuna dolara uz obrazloženje da "nikako ne žele provesti godine u uzaludnim bitkama" i obligatorni dodatak kako izražavaju želju da se pronađe "konstruktivno rješenje" za krizu uzrokovanu opijatskim analgeticima. Samo 2017. godine od predoziranja ovim lijekovima u SAD-u je umrlo 47.000 ljudi.
Ovakve stvari me uvijek podsjete na to koliko je pogrešna "lijeva" kontrakulturna logika o narkoticima kao nečemu oslobađajućem i revolucionarnom, dominantna još od šezdesetih. Protiv sam drakonskih kazni za posjedovanje i distribuciju opojnih sredstava, ali sam istovremeno protiv toga da živimo u društvima u kojima se svi problemi rješavaju anestiziranjem, a na tome i počiva osnovni marketinški uspjeh ovakvih kompanija. U ovom smislu uzimanje lijekova ili narkotika, ne samo da nije kontrakulturni čin, to je čin koji osnažuje postojeći sustav. Ne želim reći da bi trebalo zabraniti analgetike ili lijekove za smirenje, samo da bi oni kojih ih propisuju i distribuiraju trebali znati svoju odgovornost, a oni koji ih konzumiraju moguće posljedice. U društvu u kojem je odgovornost neravnomjerno prebačena na individualnu razinu ni ne možemo očekivati drugo doli raspad. Globalno gledano, kasni kapitalizam reže stvari poput obrazovanja i zdravstva stvarajući podlogu za procvat ovakvih flaster rješenja koja kako vidimo često dovedu i do tragičnih posljedica. Bez snažnih i duboko empatičnih okvira zajednice usmjerenje boljitku svih nema ni sretnog pojedinca. I nikakve kemikalije tu neće pomoći.
Comments