Drugi niz ovogodišnjih kratkih pregleda novih izdanja gotovo je potpuno indie orijentiran, od art punk žilavaca Wire, preko southern rock buntovnika Drive-By Truckers pa do utjecajnika iz nultih Wolf Parade i Destroyer. Tu su samo njemački jazz noir osobenjaci Bohren & Der Club of Gore da "pokvare" dojam.
Bohren & Der Club of Gore - Patchouli Blue (PIAS, 2020.)
Njemački prvaci atmosferičnog, nokturalnog jazza sviranog na brzini pola okretaja LP ploče vratili su se prvim album u šest godina. Kao i uvijek kod ovake visoko stilizirane neo noir glazbe, nemoguće je ne spomenuti Davida Lyncha i Angela Badalamentija čiji je rad na "Twin Peaksu" pomogao i iznjedriti ovu estetiku. Bohren ovdje kopaju ispod površine te sablasne, snolike nostalgije, stvarajući lounge soundtrack istodobno lako slušljiv, ali prepun glazbenih motiva namjero usmjerenih na okidanje kolektivne nelagode. Velika preporuka za pozadinsko noćno slušanje.
Destroyer - Have We Met (Merge/Dead Oceans, 2020.)
Dvanaesti album kanadskog kantautora Dana Bejara jedan je od najboljih u njegovoj karijeri. Spajajući tekstove prepune struje svijesti s iščašenom, vrlo ambijentalnom verzijom sophistipopa osamdesetih, Bejar je dobio vrlo zanimljivu, meni se čini i iznimno aktualnu, a opet retrofuturističku mješavinu. Kad bih trebao ovaj fascinantni album ukratko opisati, rekao bih da djeluje kao ničim izazvan spoj "I’m Your Man" Leonarda Cohena i "Kid A" Radioheada. Stvarno ne znam može li postojati intrigantnija preporuka.
Drive-By Truckers - The Unraveling (AT0, 2020.)
Uz Destroyer, još jedan rani kandidat za album godine. Već je prošli "American Band" bio snažan konceptualni iskorak za sad već veteranski južnjački rock bend koji godinama neumorno vode gitaristi/vokalisti Patterson Hood i Mike Coole. No "The Unraveling" predstavlja daljnji korak naprijed. Pretpostavljam da bendu iz Athensa u Georgiji nije najjednostavnije raditi prosvjedne pjesme protiv trumpovske Amerike, pogotovo kad se zna da su svoju reputaciju sagradili na brojnim turnejama, no Truckersi se ne boje u ovim prostranim, pažljivo napisanim pjesmama obrušiti na brojna vruća pitanja aktualne američke administracije poput kontrole nošenja oružja, zatvaranja migrantske djece u kaveze ili smanjenja radničkih prava. Netko će reći da je to proturanje "ljevičarskih" ideja; ja ću podsjetiti da je Bruce Springsteen sagradio vrlo lijepu karijeru na sličnim pitanjima, a možete li naći sveameričkiju pojavu od njega?
Wire - Mind Hive (Pink Flag, 2020.)
Slušajući "Mind Hive" sedamnaesti album art punkera Wire, teško je zamisliti da se radi o bendu koji je prvi album izdao 1977. Većina njihovih ostvarenja izdanih od 2000. naovamo donosila su vrlo solidni, ako često ne posebno pamtljivi post punk. "Mind Hive" je vrlo efektno podijeljen na dvije različite vrste pjesama - plesne, agilne komade idealne za popunjavanje koncertnog repertoara, upotpunjene suptilnom upotrebom elektronike te ogoljene folk komade koje u sjećanje prizivaju rani Pink Floyd ili Nicka Drakea. Time bend konstantno održava pažnju slušatelja bez vidljivog napora, usput u obje te forme zvučeći nadahnuto i jasno.
Wolf Parade - Thin Mind (Sub Pop, 2020.)
Peti album jednog od najhvaljenijih indie rock bendova sredine nultih, kanadskih Wolf Parade, zvuči kao perpetualna 2005., što mu je ujedno najveća vrlina i mana. Glavni autori Spencer Krug i Dan Boeckner zategnuli su svoj rukopis stvorivši na koncu mješavinu efektnog, radiofoničnog indie rocka vođenog pažljivo balansiranim omjerom heartland rock i new wave utjecaja. Sve je to super simpatično i zapravo sjajno izvedeno, šteta samo što nije neko drugo u kojem bi netko stvarno mario za ovakav album.
Comments