Earth monotoniju pretvaraju u svoju glavnu prednost, stvarajući produženi, repetitivni trenutak napetosti, koji naizgled nikad ne počinje niti prestaje.
Full Upon Her Burning Lips (Sargent House, 2019.)
Čini se da za Earth stvarno vrijedi krilatica "manje je više". Nakon skoro desetljeća zvukovne i članske ekspanzije, Dylan Carlson je Earth sveo na osnovu povratničke inačice benda - svoju gitaru i bubnjeve Adrienne Davies. Rezultat je ne samo najbolji album još od “The Bees Made Honey in the Lion's Skull" iz 2008., nego i lekcija iz efektnog gitarskog minimalizma. Carlson pjesme konstruira kao soundtrack bez filma, što je sintagma koja se može primijeniti na većinu Earth materijala nakon 2005. Oslonjena samo na gitaru i bubnjeve, sada zvučna slika pršti preciznim melodijskim i ritmičkim fragmentima koji nisu toliko dolazili do izražaja u gušćim aranžmanima.
Uvodna, dvanestminutna "Datura's Crimson Veils" zvuči kao tema za vestern u kojem do obračuna nikad ne dođe, više Cormac McCarthy nego Clint Eastwood. Carlson te egzistencijalističke tendencije južnjačke gotike razbija svijetlim gitarskim tonom i usporenim ritmičkim motivima koji brišu granice između nasljeđa soula/RNB-ja i Black Sabbath. Glazbena ekonomičnost čujna je u ograničenom broju efekata koje Carlson koristi. I njegova gitara i bubnjevi Adrienne Davis, s posebnim naglaskom na snare i činele, izlaze neobično čisto, s tek ponekim tračkom feedbacka ili delayja.
Šturost takvog stilskog odabira može se činiti premonotonom za cijeli album, no Earth po običaju monotoniju pretvaraju u svoju glavnu prednost, stvarajući produženi, repetitivni trenutak napetosti, koji naizgled nikad ne počinje niti prestaje. "Full Upon Her Burning Lips" zapravo stvara kulisu za svakodnevnicu, koja je naravno lišena jasnih narativnih točaka, ali je isto tako puna mikro okršaja koji nikad neće nestati, samo se malo više izoštriti ili izblijedjeti.
Commentaires