Čita li Obama Pitchfork?
Nije tajna da je i prije nego što je postao predsjednik Barack Obama imao smisla za osobni brending, koji je pošteno dotjerao u godinama svojeg predsjednikovanja. Negdje polovicom drugog mandata počeo je objavljivati popise knjiga za ljetno čitanje, a onda i ljetnu playlistu koja je, iz gore navedenih razloga, postala vrlo popularna ne samo kao pogled u osobni svijet i ukus jednog predsjednika, nego i kao hvatanje zeitgeista. Ljetna playlista, za razliku od godišnje koju, kao i svi glazbeni entuzijasti objavljuje u prosincu, ne ograničava se samo na pjesme iz te godine, a praksu je nastavio i nakon mandata, kad je uz suprugu Michelle vrlo prigodno sklopio ugovore s medijskim gigantima poput Spotifyja, Netflixa i Amazona.
Ovogodišnja ljetna playlista mi je upala u oko u usporedbi s prethodnima, koje su slavljene kao dokaz da Obama prati trendove, ima eklektičan glazbeni ukus i da je svjestan svojih korijena. Pod uvjetom da ju je zaista sam složio, ona ostavlja dojam jahanja po aktualnostima pomalo paradoksalno kontrapunktiranim općim mjestima poput Springsteenove “Dancing in the Dark“. Sa složenog, neurednog i konfliktnog Kendrickovog albuma uzeo je “Die Hard”, pjesmu čiji introspektivni sadržaj i afrobeats ritam, istina, pašu u ljetni ugođaj, ali nije izravna poput “How Much The Dollar Cost” koju je Obama 2015. proglasio pjesmom godine. Poanta? Sve skupa je nekad djelovalo uvjerljivije, a sad se bez puno skrivanja doima kao dogovor s izdavačima koji itekako znaju snagu publiciteta koji ovi popisi izazivaju. Obamine playliste za vrijeme Trumpovog mandata, a poglavito one iz koronom i prosvjedima načete 2020., isticane su u liberalnim medijima kao dokaz ukusa i držanja prsta na društvenom pulsu. Danas ovaj majstor osobnog brendiranja pred vjerojatno najveću globalnu recesiju i potencijalni svjetski sukob s nesagledivim posljedicama izlazi s hrpom “sex jamova” i ljetnih ritmova. Ili je odustao od želje da projicira osvještenost ili je projekt postao po inerciji toliko uspješan da ga naprosto nije briga - nešto poput čuvenog Oprinog Book Cluba, koji je na koncu počeo izazivati prijezir uvrštenih autora jer je PR aspekt postao transparentniji od Darija Hrebaka.
Zaštitni znak Obaminih playlisti je uvijek bio besprijekorni izbor soul pjesama, radilo se o zgodicima poput Ala Greena ili suvremenim klasicima poput D’Angela. No takvi promplasaji ne samo ukusa, nego i signaliziranja dosega borbe za građanska prava ovdje samo dodatno naglašavaju nedostatak tematske kohezije ostatka izbora. Znakovito mi je što je lista natrpana feelgood uspješnicama Tems, Burna Boyja, Drakea ili Harryja Stylesa, dok klasici Davea Brubecka ili Milesa Davisa kao da simboliziraju zlatno razdoblje poslije Drugog svjetskog rata kao neku davno zaboravljenu utopiju.
Čini se da se upravo u tome krije glavna poruka Obamine ljetne playliste za 2022.: poruke nema. Slušajte “Take Five”, sjetite se kako je lijepo bilo za vrijeme “socijalista” Eisenhowera, čija je vladavina uključivala daleko snažniji socijalni, infrastrukturni i javni program nego oni bilo kojeg demokrata nakon Cartera. Slijedi nekoliko aktualnih plesnih brojeva za potpuni i veseli kraj posljednjih neoliberalnih tlapnji. Za dvije godine u ovo vrijeme će nam predsjednik Ron DeSantis ili možda ponovno Donald J. Trump servirati svoj soundtrack koji će nas utješiti nečim prigodnim poput “In The End“ Linkin Parka. Imaju pravo svi ti kolumnisti New York Timesa i Washington Posta, doista je važno imati predsjednika s dobrim ukusom.
Comments