Jamila Woods ne moralizira niti dijeli zakašnjele lekcije iz povijesti, već koristi biografije i djela kako bi isplela mrežu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zajednice kojoj pripada.
Legacy! Legacy! (Jagjaguwar, 2019.)
"The ancestors watch me" kaže kantautorica i pjesnikinja Jamila Woods u jednom trenutku svog izvrsnog drugog albuma; bome se to u glazbi i tematskom smjeru itekako osjeti. Woods je dio labavo povezanih čikaških soul/RnB/hip hop glazbenika poput Chancea the Rappera, Noname, Sabe ili Nica Segala. Oni posljednjih godina nastavljaju neosoul zvuk koji je kolektiv Soulquarians (Questlove, Common, Mos Def, D’Angello, Erykah Badu…) razvijao krajem devedesetih i početkom nultih. U oba slučaja, premda su u pitanju glazbenici različitih generacija, radi se o promišljenom, transžanrovskom preispitivanju afroameričkog iskustva. Unatoč poznavanju tradicije, ono ne zvuči ni retro, ni zastarjelo, već je u pitanju uspjela modernizacija uz podjednako poštovanje ishodišta i njegovanje inovacija.
Woods ovdje ide korak dalje u istraživanju individualnog i kolektivnog identiteta u odnosu na jako dobar debi "Heavn", koncipirajući album kao posvetu crnim umjetnicima iz različitih disciplina. Nije u pitanju tek jeftina dosjetka pa se Woods neprekidno i vrlo spretno referira na stvaralaštvo i život osobe po kojoj pjesma nose ime. Tako primjerice iz perspektive Muddyja Watersa zaključuje o bijelim blues glazbenicima:
They can study my fingers
They can mirror my pose
They can talk your good ear off
On what they think they know, they think they know
They say now more than ever, I think they forget
What our history is
What we do, what we made
ili pak iz perspektive Betty Davis poručuje:
I am not your typical girl
Throw away that picture in your head.
Woods ne moralizira niti dijeli zakašnjele lekcije iz povijesti, već koristi biografije i djela kako bi isplela mrežu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zajednice kojoj pripada. Pomaže i što su pjesme fokusirane i konkretne, bez obzira što se oslanjaju prije svega na sinkopiranu instrumentalizaciju i bogate slojeve syntheva. Atmosferičnost ni u jednom trenu ne pojede ni instrumentalizaciju ni jasnoću vokala pa su pjesme istodobno iznimno pamtljive, a opet slojevite i pogodne za višestruka slušanja. Na koncu, "Legacy, Legacy!" pokazuje da ima prostora za snažnu i aktualnu, a opet komercijalno potentnu crnu glazbu mimo aktualne trap dominacije.
I'm the truth, I am a fact
They lie on me, I have to laugh
I write it down, it happens next
So be it, see to it
Comments