Nova runda kratkića bavi se raznim oblicima hip hopa objavljenog unazad nekoliko mjeseci.
Slowthai - Tyron (Method Records, 2021.)
Slowthaijev drugi album ima nesreću da dolazi nakon sjajnog prvijenca "Nothing Great About Britain", jednog od najboljih britanskih hip hop debija posljednjih desetak godina. Svjestan je toga i sam Tyron Kaymone Frampton, jer je u pitanju namjerni odmak od persone Brexit bandita kroz koju se profilirao. Podijeljen u dvije vrlo različite polovice, bangere i introspektivne balade, album uspijeva uvesti različite tematske i glazbene perspektive. "Tyron" nije loš album, ali se zbog svega navedenog čini tek kao prijelazna faza jedne obećavajuće karijere.
Brockhampton - Roadrunner: New Light, New Machine (RCA, 2021.)
Šesti studijski album teksaškog hip hop kolektiva najavljen je kao njihov predzadnji i u mnogom djeluje kao postavljanje pozornice za labavo, ali ipak povezano razvijanje karijera pojedinih članova u maniri Wu Tang Clana. Najveća snaga Brockhamptona na svim dosadašnjim albumima, pa tako i ovom, je ujedno i njihova najveća mana. Instrumentalnih, vokalnih i reperskih stilova je toliko da je gotovo nemoguće dobiti potpuno koherentnu kolekciju pjesama u 45 minuta. Nevjerojatan potencijal je i dalje tu, bez obzira u kojem smjeru krenuli. Možda će u više pojedinih doza sve još bolje sjesti na mjesto.
Armand Hammer & The Alchemist - Haram (Backwood Studioz, 2021.)
Billy Woods i Elucid pripadaju među najbolje underground MC-je posljednjih godina i svaki njihov projekt je kolekcija gustih metafora i referenci oko koji treba omotati mozak kroz više slušanja. "Haram", njihov peti zajednički album, u cijelosti je producirao legendarni The Alchemist koji si je ovdje dao oduška odvodeći svoj na samplovima zasnovan boom bap u poprilično apstraktne i psihodelične vode. "Haram" je višeslojan, ali za razliku od nekih drugih Woodsovih i Elucidovih projekata, i kompulzivno slušljiv. U pitanju je fantastičan album koji istodobno poštuje tradiciju i proširuje granicu hip hopa kao umjetničke forme koja i dalje nudi puno toga izvan konvencionalne percepcije žanra.
Marlon Craft - How We Intended (samizdat, 2021.)
Drugi album njujorškog repera Marlona Crafta ugodan je komad nostalgičnog, dotjeranog boom bapa koji počiva ponajprije vrlo spretnoj izvedbi. Ono gdje album pada je povremeno moraliziranje svisoka ponajprije ovjekovječeno u stihu: I make the jazz cats listen to raps / I make the hood kids listen to sax / I make the white dudes understand which straws they pull out they ass. "How We intended" nije pretjerano inovativan, no glavni problem nije neoriginalnost nego činjenica da da je craft s albuma izostavio sjajnu prosvjednu pjesmu "State of The Union", izašlo nešto prije albuma koja u tri i pol minute sintetizira dobar dio tematike razvučene kroz ostatak pjesama.
Pink Siifu/Fly Anakin - $mokebreak EP (Lex, 2021.)
Nastavak prošlogodišnjeg suradničkog albuma dva produktivna i eklektična underground repera. Obojica njeguju apstraktni stil pun slikovitih onelinera, posebno naglašenih plutajućom, a opet promišljenom jazz rap produkcijom. Posljednjih godina ovakav post-Dilla stil postaje vrlo dominantan u underground hip hopu. Premda nikad neće doživjeti komercijalni uspjeh, njegovo uporno inzistiranje na atmosferi i tekstualnoj gustoći u direknoj je opreci s komercijalnim trap pragmatizmom. Ovakva apstraktna, ali zapravo ugodna glazba logična je posljedica prezasićenosti MC-ja i publike najdominatnijim zvukom modernog hip hopa. To nije negativnost, nego pokazatelj vitalnosti žanra koji istovremeno može funkcionirati u najvišim razinama komercijalne pop glazbe i biti dijelom vitalnog i eksperimentalnog undergrounda.
Comments