Tekst otvaram tamno-tamnim imaginarijem kozmičkog horora, a napuštam ga posebnim tipom usamljeničkog optimizma. Metal je, kao i sve što nas okružuje, puno širi nego što na prvu izgleda.
Portal - Avow / Hagbulbia (Profound Lore, 2021.)
Postoje stotine metal bendova koji se pozivaju na literarnu ostavštinu H. P. Lovecrafta, no samo se australski Portal približavaju napadima straha koje njegova kozmička horor proza izaziva u najboljim trenucima. Njihova dva ovogodišnja albuma dijametralno su suprotna strukturom. "Avow" je "normalni" ekstremni metal album, a "Hagbulbia" jednokratni harsh noise/dark ambient izlet. No teksture su na oba jedinstvene, izrazito zemljane, abrazivne i opipljive, upravo suprotne većini suvremenog metala. Portal se ne koriste breakdownovima da dokažu koliko su brutalni. Njihove gitare konstantno zvuče kao željezo koje se razbija o staklene konstrukcije u najdubljem tunelu na svijetu koji možete zamisliti, a njihova glazba, posebice u slušalicama, nakon dvije minute bez problema izazove napadaj panike. Metal je, baš kao i horor, žanr u kojem adrenalin služi kao zabava i poticaj, no Portal, baš kao ni H.P Lovecraft nisu tu kako bi vas zabavili nego prepali do točke u kojoj vam postane beskrajno drago da ste još uvijek živi i da možete udahnuti taj zrak koji su vam izbili iz pluća.
Body Void - Bury Me Beneath This Rotting Earth (Prothetic, 2021.)
Samo se nakon slušanja Portal novi album blackened doom dua Body Void može učiniti relativno blagim i to ponajprije u smislu u kojem je jalapeno papričica blaga nakon carolina reapera. I jedno i drugo snažno gori u ušima. Za razliku od multidimenzijskog užasa kojim se bave Portal, Body Void se ovdje bave nečim puno neposrednijim - klimatskim promjenama. Prigodno je stoga da je zvuk albuma monoton, spor, repetitivan, ali prije svega izmasakriran feedbackom i distorzijom koja evocira nevidljivo, ali nepobitno pomicanje temperaturne granice. Mogli bismo stoga zaključiti kako je ovo prosvjedna ploča, no njena poruka se prije svega nalazi u intenzitetu i estetskom izboru zvuka, a manje u izravnim i minimalističkim tekstovima, no ipak puno snažnijim i jasnijim uz popratnu zvukovnu vatrenu stihiju.
Big Brave - Vital (Southern Lord, 2021.)
Frontmenica drone metal trija Big Brave Robin Wattie u promotivnim je intervjuima često isticala svoje miješano rasno podrijetlo kao polaznu točku inspiracije za "Vital", njihov peti album. U vremenima u kojima se riječ "reprezentacija" zloupotrebljava s obje strane političkog spektra, kao oruđe desnice da uvjeri ljude da "nositelji političke korektnosti remete sasvim logičan i samoispravljajući prirodni red" ili pak liberala koji misle da puke statističke brojke mogu ispraviti stoljeća i desetljeća sistemske nepravde, album poput ovog savršen je dokaz zašto su potrebni novi i drugačiji glasovi unutar žanrova za koje su gatekeeperi scene odlučili da tu ne pripadaju. Robin Wattie svoje frustracije ovdje izražava glazbenim jezikom najčešće rezerviranim za bijele muškarce, ali on im ni po čemu ne pripada, baš kao što ni hip hip ili blues ne pripadaju samo Afroamerikancima. Puštajući nedominatne glasove u žanrove osnažujemo glazbu kao univerzalnu silu, silu izvan jezika, roda, ekonomskog statusa ili geografskog podrijetla. Tu sad dolazimo do ključnog pitanja bi li "Vital" bio jednako snažno ostvarenje da je Wattie svoje preokupacije uobličila u akustični folk ili hip hop. Moj odgovor je "ne", zato što je ovaj tip zvukovnog jezika idealan dom za ono što je željela reći. Možemo se samo nadati da će ovakvih ostvarenja biti još više - profitirat će i metal kao žanr koji se uvijek sporo i nevoljko mijenja, ali isto tako i ne umire, no i slušatelji koji će biti obogaćeni novim, drugačijim i samim time snažnijim iskustvima.
Violet Cold - Empire of Love (Violet Cold, 2021.)
Produktivni azerbajdžanski glazbenik Emil Guliyev već desetak godina izdaje D.I.Y. albume na kojima spaja black metal s eklektičnim nizom utjecaja. Njegovu glazbu ljudi najčešće svrstavaju u blackgaze ladicu koju su popularizirali Deafheaven, no utjecaji su puno širi i uključuju electro pop, hip hop ili EDM. Na svakom izdanju je jasno da se radi o kućnim uracima, ali zvuk je toliko ambiciozan, opsežan i stilski razgranat da svjedoči do koje je razine, uz pomoć tehnologije, došla kućna produkcija. Njegov novi album dolazi s nabijenim konceptom i još šarolikijim zvukom nego prije. Guliyev je album zamislio kao posvetu LGBTQ zajednici, i koliko god se to ne čini osobito provokativno za zemlje EU i sjeverozapadne Amerike, toliko je važan podatak da je Azerbajdžan proglašen najgorim mjesto u Europi za pripadnike seksualnih i rodnih zajednica. U tom smislu zalijepiti pride zastavu na omot ovog albuma nije nimalo bezopasan potez. Od objavljivanja ovog albuma Guliyev je gubio i dobivao pratitelje na društvenim mrežama, no ono što je najvažnije da koncept njegovog "euforičnog black metala" prati iznimno solidna glazba u svom neobičnom spajanju narodnih motiva, black metala, moderne pop produkcije i namjerno kičastih eurodance trenutaka.
Panopticon - And Again Into Light (Bindrune, 2021.)
Na prethodnom studijskom albumu "The Scars of Man on the Once Nameless Wilderness" Austin Lunn je pomalo nepotrebno razdvojio svoje utjecaje na dva diska, americanu s jedne i black metal s druge. Sada ih ponovno spajal u jednu cjelinu, a rezultat je njegov najbolji album od fenomenalne rudarske epopeje "Kentucky" iz 2012. Lunn je fantastičan multinstrumentalist, ali ovdje se još jednom pokazuje i kao sjajan kompozitor sposoban spojiti niz različitih utjecaja u svoje vrlo osobno čitanje. Na "And Again Into Light" još jednom briše granicu između norveškog black metala, apalačkog folka i kanadskog post rocka, ostavljajući samo zid nepregledne sveprožimajuće melankolije. No, isto tako vrijedi istaknuti da se posljednja stvar na albumu zove "Know Hope" i zrači euforijom ne toliko različitom od digitalno potpomognute šećerne groznice Violet Cold. Tekst smo otvorili tamno-tamnim imaginarijem kozmičkog horora, a napuštamo ga posebnim tipom usamljeničkog optimizma. Metal je, kao i sve što nas okružuje, puno širi nego što na prvu izgleda.
Comments