Novi niz kratkih recenzija albuma koji se bave osobnim i političkim temama, folk ispovjestima, abrazivnim zvučnim skulpturama i shoegaze melankolijom.
Mount Eerie with Julie Doiron - "Lost Wisdom Pt. 2" (P.W. Elverum & Sun, Ltd., 2019.)
Nakon dva ostvarenja na kojima se nosio s tugom zbog smrti supruge, Phil Elverum je snimio album o tuzi nakon razvoda od druge supruge, glumice Michelle Williams. Napustivši dnevnički pristup s "A Crow Looked At Me" i "Now Only" te još jednom surađujući s pjevačicom Julie Doiron, Elverum ovdje zvuči manje direktno i detaljno, ali i dalje jednako osobno. Pomaže i dinamična zvučna slika u kojoj se šparna akustična instrumentalizacija izmjenjuje s rijetkim, ali naglim naletima buke, očigledno inspiranima autoru omiljenim black metalom. Krajnji rezultat je nešto "vedriji" album, no i dalje duboko uronjen u specifično osobnu estetiku oblikovanu životom na pacifičkom sjeverozapadu.
Kele - "2042" (Kola/ K7, 2019.)
Četvrti i vjerojatno najbolji samostalni album Kelea Okerekea, frontmana Bloc Party, predstavlja vrlo doslovnu izvedbu poznate krilatice "osobno je političko". Na ovom eklektičnom ostvarenju Kele uspijeva pretočiti svoje glazbene interese - akustične balade, elektroniku, post punk - u pjesme koje pršte političkim nabojem i svojom nepredvidljivom, hektičnom prirodom vjerno bilježe aktualno stanje u Britaniji. Nekome bi moglo zasmetati možda i prekomjerno pozivanje na prekooceanski pokret Black Lives Matter, no to ne umanjuje snagu ovog iznenađujuće vitalnog ostvarenja autora koji očigledno ne može naći jedinstveni glas pa ih je odlučio iskoristiti cijeli arsenal.
Lucy Dacus - "2019" (Matador, 2019.)
Novi EP talentirane kantautorice Lucy Dacus obilježava vrlo specifičan, ali zapravo vrlo pozitivan problem. Originalne pjesme "Fool’s Gold", "My Mother and I" i "Forever Half Mast" su krasni komadi delikatnog osobnog folka, zaštitnog znaka nje i njenih kolegica iz boygenius, Pheobe Bridgers i Julien Baker. No, obrade koje ovdje očigledno služe za popunjavanje prostora druga su priča. Dacus je iz nekog razloga odabrala one koje su jednostavno previše poznate - "Dancing in The Dark" Brucea Springsteena, "In The Air Tonight" Philla Collinsa ili "Last Christmas" Whama. I to bi bilo u redu da se Dacus ne drži neobjašnjivo blizu zvuka originalnih verzija, što cijelu stvar gura prema nepotrebnom teritoriju karaokea. Drži se svojih pjesama Lucy, dobro ti ide!
Greet Death - "New Hell" (Deathwish, 2019.)
Drugi album Greeth Death, shoegaze benda iz Flinta u Michiganu, grada poznatog po Michaelu Mooreu i nepitkoj vodi, jedno je od boljih gitarskih ostvarenja godine. Premda načelno ne donosi ništa posebno novo, "New Hell" predstavlja odlično definiran throwback prema zvuku devedesetih. Istovremeno žestoki i melodični, Greet Death njeguju dinamičan zvuk koji u sjećanje priziva rane Smashing Pumpkins, Red House Painters, Slowdive ili od novijih bendova Nothing., ali i dalje nudi autentičnu, izrazito melankoličnu atmosferu u kojoj osjećaj poraza neprekidno visi u zraku pa se stoga na vrlo apstraktnoj razini doima izrazito suvremenom. Osmominutna, središnja tema "You're Gonna Hate What You've Done" jedna je od najdomljivijih shogaze pjesama posljednjih nekoliko godina.
Hiro Kone - "A Fossil Begins to Bray" (Dais, 2019.)
Treći samostalni album Nicky Mao a.k.a. Hiro Kone, njujorške glazbenice kineskog podrijetla jako je lijepo zaokruženo i kinematično ostvarenje postindustrial tendencija. Premda gotovo potpuno instrumentalne, pjesme imaju jasan glazbeni narativ, odnosno jasno naznačeno građenje i otpuštanje tenzija koje je često odsutno u nizu novijih postindustrial, industrial techno i deconostructed club ostvarenja. To što ima jasnu strukturu samo dodatno pomaže Hiro Kone da demonstrira impresivni i vrlo uvjerljivi zvučni dizajn, koji sam za sebe ipak nije dovoljan.
Comments