Novi niz kratkih recenzija pokriva sve od prekaljenih rock veterana preko hardcore propagandista do retro soul zvijezda i hip hop otpadnika.
Earl Sweatshirt - "Feet of Clay" (Tan Cressida, 2019.)
Earl Sweatshirt je još od svojih tinejdžerskih dana u Odd Future navikao publiku na to da mu se svaki sljedeći projekt razlikuje od prethodnog. U tom smislu, 15-minutni EP "Feet of Clay" predstavlja blago razočaranje. Estetski se izravno naslanjajući na prošlogodišnji "Some Rap Songs", Earl u zvukovno i tematskom smislu nastavlja istim putem. Dezorijentirajući soul i jazz samplovi, vrlo labavi boom bap ritmovi i gusti flow nastanjuje ovih sedam pjesama od kojih većina ne prelazi dvije minute. No Earl koristi to vrijeme krajnje ekonomično, pakirajući rime u višestruka značenja, ne trošeći stihove uzaludno na ponavljanje catchy fraze. Ovo je hip hop kao misaona vježba, umna i emocionalna gimnastika. Ako od glazbe očekujete samo zabavu, slobodno preskočite ovo izdanje, kao i projekte Earlovog njujorškog srodnika Mikea, ali molim vas ne govorite da je hip hop samo blještavi proizvod jer ste jednostavno niste potrudili zagrebati ispod površine.
Refused - "War Music" (Spinefarm, 2019.)
Nakon što su se 2015. vratili solidnim, ali ne pretjerano dobro prihvaćenim "Freedom", švedski hardcore ekscentrici odlučili su još jednom okušati sreću. Očigledno osmišljen kao pokušaj povratka osnovama, "War Music" cilja biti koncizan, konfrotacijski i beskompromisni poziv na revoluciju. No unatoč trajanju od tek nešto više od pola sata, brzo potroši dobrodošlicu. Bend otklanja sve osvježavajuće, bizarne i dinamički nepredvidljive elemente legendarnog remek djela "A Shape of Punk to Come" ostavljajući samo derivativnu rifoidnu agresiju. "Freedom" je barem imao art rock i pop ambicije, "War Music" želi biti samo materijal za poganje. Uz navedeno bend je pogonjen katastrofalno jednodimenzionalnim i lijenim antikapitalističkim tekstovima frontmena Dennisa Lyxzéna, toliko šuplje pseudorevolucionarnim i, za čovjeka u četrdesetima, pogonjenim nedopustivo nesmotrenim sentimentom "spalimo svijet" da čak i kod osobe izrazito lijeve orijentacije poput mene izazivaju oprečnu reakciju. Dok revolucija ima ovako neinspirativan soundtrack, kapitalizam će izlaziti kao pobjednik.
Neil Young & Crazy Horse - “Colorado" (Reprise, 2019.)
Prvi album neumornog Neila Younga s njegovim najpoznatijim pratećim bendom donosi prepoznatljivu energiju i opuštenost kakvu smo čuli još 2012. na "Psychedelic Pill". Young i ritam sekcija, sačinjena od basista Billyja Talbota i bubnjara Ralpha Moline pojačani Springsteenovim gitaristom Nilsom Lofgrenom, prolaze kroz pjesme s jasnim osjećajem dugogodišnjeg zajedničkog sviračkog iskustva. Pjesme očekivano više nalikuju spontanim jamovima negoli pažljivo promišljenim kompozicijama, ali to nije ni bit ovakvog albuma. Young i bend postižu šarmantnu energiju na rubu šlampavog koja savršeno odgovara posthipijevskom sentimentu tekstova koji slave multikulturalnost i Youngovu omiljenu temu - majku Zemlju. Preporuka za sve ljubitelje Crazy Horsea.
Michael Kiwanuka - "Kiwanuka" (Polydor, 2019.)
Treći album britanskog kantautora Michaela Kiwanuke rijedak je primjer potpuno uspjele primjene retro estetike. Crpeći iz tradicije psihodeličnog soula s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, Kiwanuka i producent Danger Mouse uspijevaju naći dobar omjer između jasno i koncizno konstruiranih pjesama i ambicioznog, atmosferom bogatog zvuka. Natruhe suvremenosti kriju se tek u vrlo suptilnim detaljima interludija između pjesama, no album unatoč takvoj izvanvremenskoj kvaliteti ne zvuči derivativno. Ovo je ostvarenje autora koji je svoj neupitni talent prilagodio estetici koju očigledno dobro poznaje i poštuje, a to odudaranje od trendova u kombinaciji s mahom dobrim pjesmama mu zapravo predstavlja veliki plus.
Teebs - "Anicca" (Brainfeeder, 2019.)
Mtendere Mandowa a.k.a. Teebs od početka je desetljeća povezan s losanđeleskom "beat" scenom okupljenom oko producenata poput Flying Lotusa i Gonjasufija te kluba Low End Theory. Premda dijeli istu estetiku bogato uslojenog ritma i sklonosti soulu i jazzu kao i spomenuti, Teebs je oduvijek njegovao i nešto naglašenije ambijentalni pristup. "Anicca" je njegov treći i vjerojatno najambiciozniji album dosad. Premda uključuje gostovanja vokalista poput Panda Beara ili RNB izvođačice Sudan Archives, u pitanju je primarno instrumentalno ostvarenje koje pokazuje svu raskoš Teebsovog producentskog talenta. U njegovim rukama utjecaji ambienta sedamdesetih spajaju se hip hop instrumentalima bez vidljivih rezova, tvoreći ugodnu šuškavu cjelinu koja pojmu downtempo daje značenje miljama udaljeno od njegovog standardnog, buržujskog lounge ozračja.
Comments