"Meet Me in the Bathroom" Lizzy Goodman priča je o generaciji odgojenoj na mitovima koju je na koncu dočekao nimalo mitski stvarni život.
"Meet Me in the Bathroom: Rebirth and Rock and Roll in New York City 2001–2011", lani objavljena knjiga novinarke Lizzy Goodman, odmah je po izlasku stekla zavidnu reputaciju. Obzirom da se radi o "usmenoj povijesti" izvučenoj iz intervjua s preko 150 različitih protagonista i promatrača njujorške rock scene s početka novog milenija, tako nešto nije iznenađujuće, no unatoč, ali možda baš i zahvaljujući formi u kojoj Goodman prepušta glavnu riječ sugovornicima (naravno, uz brojna kontekstualiziranja), "Meet Me in the Bathroom" puno je više od kolekcije glasina i hvalisanja.
Orijentirana na vjerojatno posljednje razdoblje u kojem su rock glazbenici imali osjećaj epohalne važnosti ili, bolje rečeno, u kojem je ta vlastita percipirana važnost u potpunosti korespondirala s publikom i kritikom, "Meet Me in the Bathroom" istodobno dodatno romantizira i dekonstruira rock mit. Goodman razgovore slaže u kronološki orijentiran narativ dajući čitatelju uvid u različite perspektive koje bi izostale da je knjiga napisana u tradicionalnijoj formi. Kroz 600 stranica ovaj prikaz zahvaća više od deset godina raznih aspekata glazbene kulture izvan snimanja - koncerata, promocija, fanzina i partyja.
Ono u čemu Goodman posebno briljira jest kontrapunktiranje različitih narativa, što je očito u priči o DFA Records i LCD Soundystemu, u kojoj se perspektive Jamesa Murphya i menadžera Jonathana Galkina razlikuju od one "izbačenog" Tima Goldsworthya. Goodman također savršeno hvata uzbuđenje oko raznih slavnih prvijenaca pa tako doista uspije uvjeriti čitatelja da su The Strokes "imali namjeru biti bend veličine Guided By Voices". Uspijeva Goodman prenijeti i kasniju gorčinu kad ih silni hype koji je pratio "Is This It" na koncu nije pretvorio u ogromne zvijezde, ali i činjenicu da je to ovim omogućeno kasnijim, probavljivijim i proračunatijim pojavama poput The Killers ili Kings of Leon.
"Meet Me in the Bathroom" ističe i važnu ulogu Interneta u "velikoj rock eksploziji". Veća dostupnost glazbe iz raznih razdoblja i raznih krajeva svijeta stvorila je dislociranu atemporalnost, koja iako možda stilski i sadržajno nije posve originalna, nikad do tada nije bila viđena. Odjednom su gomile klinaca poželjele raditi glazbu koja je slobodno skakala po geografskoj karti i vremenskoj crti, bilo da se radilo o Interpolu i njihovoj verziji britanskog post punka ili Vampire Weekend i njihovoj "koledžizaciji" afričke glazbe. Sve je to imalo svoj kraj; jednom kad se prvi val bendova istrošio i kad su došli oni koji su umjesto ideja vidjeli pravila i formule, sve je baš kao po pravilima pop povijesti popucalo. Goodman svaku tu želju za prepoznatljivošću, veličinom i slavom prati s jednakim otriježnjenjem. Velika većina bendova zastupljenih u knjizi nije uspjela ostvariti svoj puni potencijal, od zlosretnih Jonathan Fire*Eater, garage rock preteča The Strokes iz devedesetih, preko Yeah Yeah Yeahs do samih The Strokes.
Ovaj nas zabavan, zanimljiv i intimistički prikaz uči da je "kul" prolazan, nošen vrlo često generacijskom energijom i snagom mita koji je u ovom slučaju njujorške kvartove još jednom nakon sedamdesetih pretvorio u mjesta nesvakidašnje kreativnosti. Ipak, jednom kad je zabava završila ostao je samo manje ili više ispunjen potencijal. Unatoč autoričinom neskrivenom divljenju prema njenim akterima, ova važna knjiga zaista jest realan prikaz nečeg što zapravo nije nimalo lako prikazati - slave srednje veličine, kultnog statusa taman izvan undergrounda, ali nikad blizu masovne popularnosti. Upravo je u tome čar "Meet Me in the Bathroom", priči o generaciji odgojenoj na mitovima koju je na koncu dočekao nimalo mitski stvarni život. Goodman baš u tim mračnijim dijelovima najbolje orkestrira sugovornike. Kad nestane mladenačkog zanosa, kad se svjetla pozornice ugase, iza svakog rock'n'roll mita ostane samo umor, znoj i ono što je istinski važno, rad.
Opmerkingen