Eklektičan izbor pun minusa i pluseva.
The National - First Two Pages of Frankenstein (4AD)
Premda će ih mnogi lakonski opisati kao još jedan dad rock bend, The National su u neobičnom položaju. Istodobno se čini da su barem desetak godina udaljeni od vrhunca karijere i da nikad nisu bili popularniji. Istina, razlog za to nije pospani bariton frontmena Matta Berningera, nego producentski rad gitarista Aarona Dessnera. On je, na opće iznenađenje, posljednjih godina postao omiljeni producent pop zvijezda koje tu i tamo vole staviti akustičnu gitaru u središte svojih pjesama. Jedna od tih pop zvijezda, Taylor Swift, se pojavljuje i ovdje i potpuno preuzima “The Alcott” koja zvuči kao da je ispala s njenih albuma iz 2020. dok indie zvijezde poput Sufjana Stevensa i Phoebe Bridgers statiraju na nekoliko drugih pjesama. Najveća mana albuma je to što unatoč tim naizgled velikim momentima i melodramatičnim gestama nikako ne uspijeva naći emocionalni ugriz albuma poput “The Boxer” ili “High Violet”, već se valja u raskošno produciranim, ali potpuno neprimjetnim pjesmama pogodnijima za “chill” playliste nego koncertne singalongove. ⥄
Jessie Ware - That! Feels Good (EMI)
U ljeto 2020. Jessie Ware je izdala “What’s Your Pleasure?”, album koji ju je pretvorio iz zapažene britanske neo soul pjevačice s korijenima u klupskoj glazbi u novovjekovnu disco divu. “That! Feels Good” nastavlja tu putanju upotpunjenu s još više elemenata pokupljenih iz soula, funka i disca s kraja sedamdesetih. No dok se u većini suvremene pop glazbe takve stilizacije čine previše doslovnima, kao nasumično pokupljene nostalgične udice, Ware i njeni suradnici poput Stuarta Pricea i Jamesa Forda ovdje djeluju potpuno uživljeno u svaki zvuk i vokalni tik. ⟳
Tiësto - Drive (Atlantic)
U jednom od intervjua prije nastupa na lanjskoj Ultri Tiësto se žalio kako su nekad klupske pjesme trajale po osam minuta, a sad pod utjecajem TikToka i drugih društvenih mreža publika ne može prihvatiti trajanje duže od dvije minute. Slušajući njegov novi album mogu samo reći da nikakvi buildupovi i remiksi ne bi spasili ovu nakupinu generičke slap house dosade. I u ovoj mini formi potroši strpljenje, a što bi tek bilo u epskoj formi. Nekad je manje više, a nekad je manje jednostavno - manje. ⥄
Kara Jackson - Why Does the Earth Give Us People to Love? (September Recordings)
Mlada pjesnikinja Kara Jackson predstavila se kao kantautorica ovim impresivnim debijem. Natruhe modernih produkcijskih zahvata i soul utjecaja, nepredvidljive struktura pjesama, ali ponajviše duhoviti, otrovni i dosjetljivi tekstovi izdižu ga u startu iznad prosjeka suvremenog folka i americane. Veliki, veliki potencijal. ⟳
Angel Olsen - Forever Means EP (Jagjaguwar)
Ovo možda jesu “ostaci” s prošlogodišnjeg “Big Time”, no razlog neuvrštavanja sigurno nije kvaliteta (jer su sve četiri pjesme sjajne) već stilska šarolikost koja se ne bi uklopila u njegov country zvuk. Olsen ovdje pokazuje da vlada svim od cocteautwinsovskog dream popa do stilizacija staromodnog vokalnog jazza. Izvrsno. ⟳
ALL HANDS_MAKE LIGHT - Darling the Dawn (Constellation)
Drugi album side projekta Efrima Menucka iz GS!YBE i Ariel Engle iz Broken Social Scene zvukovno je bogat eksperimentalni pop album čija je glavna atrakcija nepredvidljivi odnos kristalno čistog vokala i vijugavih psihodeličnih instrumentala. ⟳
Temples - Exotico (ATO)
Britanski neopsihodeličari Temples su za svoj četvrti album angažirali Davea Friedmanna za miksanje i Seana Lennona kao producenta. Zvuk je fantastičan - prostran, glasan i slojevit, pogonjen golemim friedmannovskim bubnjevima i slojevitim vokalnim harmonijama. Pjesme nemaju ljepljivost koja ide uz tu grandioznost zvuka pa će “Exotico” vjerojatno nastaviti silaznu reputaciju benda koja je krenula nakon kritički i komercijalno zapaženog debija “Sun Structures”.⏯
EST Gee - MAD (Cocaine)
Kad je mračna i vrlo narativno gusta “Pray You Die In Surgery” otvorila album, ponadao sam se da me očekuje uobičajeni “ulični kriminal i statusni simboli” tematika koja suvremeni trap pretvara u samoparodiju. Ostatak albuma mi je pokazao da sam posve u krivu. ⥄
The Portrayal of Guilt - Devil Music (Run For Cover)
Teksaški bend je kroz tri dosadašnja tri albuma unatrag nekoliko godina predstavio divljačku, nepredvidljivu i intenzivnu mješavinu screama i black metala. Na prvoj polovici četvrtog albuma ponavljaju recept prepoznatljivom nesmiljenom energijom, no u drugom dijelu iste pjesme pretvaraju u čudnjikave, ali jednako intenzivne avangardne komorne gudačke komade. Zanimljiv i nepredvidljiv bend. ⟳
Liturgy - 93696 (Thrill Jockey)
Vrag će ga znati je li u pitanju završno poglavlje za Liturgy kako je najavljeno, ali “93696” u svojih sat i pol uspijeva gotovo besprijekorno spojiti burst beat intenzitet rane faze benda s kasnijim eksperimentima s modernom kompozicijom i glitchom. Iscrpljujuće, ali katarzično. ⟳
Comments