Prvi malo jači tjedan u godini.
Yo La Tengo - This Stupid World (Matador)
“This Stupid World” je vjerojatno najbolji album koji su Yo La Tengo objavili još od “And Then Nothing Turned Itself Inside-Out”. Nije da su u međuvremenu izdavali smeće, ali ovdje su baš lijepo pogodili omjer svojih jakih strana - malo šuškave buke, malo melodije, malo šarmantnog dvoglasja. Pjesme se mogu uvjetno podijeliti u “pop” i “jamove”, po mom ukusu “jamovi” vode, ali unutar ovih četrdeset i pet minuta nema loše ili nenadahnute sekunde.⟳
Paramore - This is Why (Atlantic)
Šesti album Paramorea dolazi nakon šestogodišnje pauze i obnovljenog interesa za njihove pop punk početke koji su naskriveno utjecali na nedavne albume mlađarije poput Olivije Rodrigo ili Willow. Mudra stvar kod takvog razvoja situacije bilo bi snimiti “povratak korijenima” koji bi profitirao na tom interesu. Umjesto toga Paramore su uzeli kostur new waveom nadahnutog predhodnika “After The Laughter” i dodali začine poput paranoičnog, plesnog pop punka i pokoje smrtno ozbiljne balade. Ne funkcionira sve besprijekorno, ali glavna misija je ispunjena - ovo više nije isti bend koji je snimio “Misery Business”. ⏯
Kelela - Raven (Warp)
“Raven” pokazuje da brižno njegovana dugogodišnja reputacija Kelele kao kraljice futurističkog rnb-ja nije nezaslužena. Ovaj jednosatni album predstavlja gotovo besprijekorni kontrapunkt senzualnih vokalnih stilizacija i hladnih, oštrih instrumentalnih konstrukcija. Kelela i suradnici na toj opreci grade tenzije između tehnologije i ljudskosti, usput prosipajući pokoju alegoriju o urbanoj usamljenosti koja je samo još izraženija otkad je Kelela posljednji put objavila album.⟳
Caroline Polacheck - Desire, I Want to Turn into You (Perpetual Novice)
Caroline Polachek je kao autorica i pjevačica neizmjerno talentirana. Uvodna “Welcome To My Island” najbolje ilustrira vokalnu i melodijsku raskoš. “Desire, I Want to Turn into You” dobar je pop album, no čini mi se da Polacheck ipak sposobna za puno više od ovog jako korektnog pastiša popa s prijelaza milenija.⏯
Narrow Head - Moments of Clarity (Run For Cover)
Kad smo kod pastiša, poprilično sam siguran da su Narrow Head svjesni koliko njihova glazba podsjeća na niz alter rock velikana koji su došli prije njih - Deftones, The Smashing Pumpkins, Failure, Hum… Čak i naslovnica ima taj font iz kasnih devedesetih koji je krasio stotine alternative, hard rock i nu metal albuma. Melodijski senzibilitet izdiže ovaj album iznad prosjeka, ali za razliku od talenta Caroline Polachek, Narrow Head ne pokazuju da mogu, žele ili trebaju išta više od ovakvog uvjerljivog cosplaya kasnih devedesetih. ⏯
Andy Shauf - Norm (Anti)
Moram priznati da me nervira tendencija suvremenih kantautora prema pozadinskim soft rock aranžmanima iz kasnih sedamdesetih. Jako je lijep taj zvučni tepih i neće uzrujati baku koja spava u susjednoj sobi, ali s druge strane ako se pretjera s doziranjem sporih valcer bubnjeva, fender rhodes električnog klavira i toplih synth padova, pjesme se mogu utopiti u ugodnoj jednoličnosti. “Norm” Andyja Shaufa upravo je takav album, lijep, ali jednostavno previše sediran.⥄
Eternal Sleep - Desperate Prayer Blues (Close Casket Activities)
“Desperate Prayer Blues” ili evo što se dogodi kad hardcore band zaglavi samo s disgrafijom Alice In Chains u kombiju na turneji.⏯
Heavy Blanket - Moon Is (Outer Battery)
“Moon Is” je album kao stvoren za ljude kojima solaže J Mascisa u Dinosaur Jr. nisu dovoljno duge. Ako ste jedan od takvih, ovo je album za vas.⏯
Sebastian Rochford/Kit Downes - A Short Diary (ECM)
Bubnjar Sebastian Rochford poznat je po intenzivnom stilu sviranja u grupama poput Polar Bear ili Son of Kemet, no na ovom albumu dueta s pijanistom Kitom Dawnesom odlazi u puno mirnije, meditativne neoklasične vode. “A Short Diary” Rochford je posvetio svom pokojnom ocu, a melankolija prožima album od omota preko naslova pjesama do same glazbe unutar koje svaki udarac tipke po klaviru, činele ili doboša nosi specifičnu težinu. Predivan album.⟳
Mark Jenkin - Enys Men OST (Invada)
Britanski redatelj Mark Jenkin snimio je ovaj minimalistički soundtrack za istoimeni film oslanjajući se na maksimu “više je manje”. Ovdje nema puno više od šumova, dronova i pametno posloženih pronađenih zvukova, no efekt jeze i izolacije koji po sinopsisu očigledno paše atmosferi filma je itekako postignut. ⏯
Comments