Simon Reynolds - Futuromania: Electronic Dreams, Desiring Machines, and Tomorrow's Music Today
Ako ste upoznati s mojim pisanjem, vjerojatno ste već zaključili da mi je Simon Reynolds jedan od najdražih glazbenih kritičara. Nedavno sam završio s čitanjem njegove najnovije knjige “Futuromania”, zbirke eseja objavljenih u različitim publikacijama. Tekstovi su okupljeni oko centralne teme futurizma u glazbi i predstavljaju odraz njegovog dugogodišnjeg zanimanja za ovu temu. Zbirka služi kao svojevrsni kontrapunkt njegovoj ranijoj knjizi “Retromania”, koja se bavila retro trendovima popularnima u ranim nultima.
“Futuromania” je zamišljena kao kontrapunkt “Retromanije”; istražujući futurističke elemente u radovima umjetnika u rasponu od eksperimentalnog skladatelja Karlheinza Stockhausena do repera Futurea, Reynolds se fokusira na razne sonične elemente koje percipiramo kao futurističke. Kad čitamo Reynoldsove tekstove, kao i one njegovog pokojnog kolege Marka Fishera, moramo imati na umu ne samo koliko su ideja posudili ili prilagodili od teoretičara poput Fredrica Jamesona, Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija, Franca ‘Bifa’ Berardija, Jacquesa Derride ili od psihoanalitičke teorije Jacquesa Lacana, već i koliko su njihova akademska obrazovanja oblikovana otkrivanjem post-punka u formativnim godinama.
Reynolds i Fisher rijetki su primjeri glazbenih teoretičara koji se ne uklapaju u uobičajene kampove rokizma i poptimizma. Njihovo pisanje uvijek odražava potrebu za iznenađenjem, šokom, inovacijom ili radikalnom rekontekstualizacijom. No oni ne pristupaju glazbi elitistički kao rokisti ni oslobađajuće i utopistički utilitarno kao poptimisti. Odrasli u jednom od najplodnijih i najkreativnijih razdoblja britanske kulture, oni gotovo nezasitno traže paradigmatske skokove koje postmoderno retrogradno stanje uznapredovalog neoliberalizma više nije u stanju proizvesti ritmom koji je bio uobičajen između sedamdesetih i devedesetih godina.
Bez obzira na to radi li se o uličnoj ili visokoj kulturi, Reynolds i Fisher očekuju paradigmatske promjene koje se danas rijetko ili nikako ne događaju. Reynolds, na primjer, u “Futuromaniji” ima cijelo poglavlje posvećeno autotuneu, ali ni on, nakon više od dvadeset pet godina od “Believe” nije nov, baš kao što nisu ni frenetični trap hi-hatovi. Novi zvukovi danas, možda pomalo paradoksalno za internetsko doba, imaju duži rok trajanja, pretpostavljam zato što su sve rjeđi i zato što je cijela pop kultura usmjerena na neprekidno repliciranje i usavršavanje nostalgije, često stvarajući varljivo topli ogrtač oko moždanih ovojnica pripadnika raznih generacija.
Niste mislili da će se široke hlače i tanke obrve vratiti u modu? Trebali ste bolje razmisliti. Ovdje dolazimo do koncepta “izgubljenih budućnosti”, koji Reynolds i Fisher često spominju, a koji označava nemogućnost stvaranja alternativa kapitalizmu, ali i razvoja umjetnosti radikalnije odmaknute od prošlosti i sadašnjosti. Logika izgubljenih budućnosti postala je čvrsta s usponom tačerizma i reganizma, periodom u kojem se modernistički razvoj društva usporio, javna ulaganja češće odlazila u privatne džepove, daleko manje u javne potrebe, a umjesto grandioznih vizija budućnosti sve se češće bježalo u dobro poznate kutke nostalgije za djetinjstvom ili fantastične, zapravo infantilizirajuće svjetove. To je rezultiralo današnjim paklom beskonačnih franšiza, remakeova, rebootova i adaptacija.
Zanimljivi su primjeri izgubljenih budućnosti koje Reynolds i Fisher navode, poput hladnih synth tekstura, bleep-bloopova analognih sintisajzera ili frenetičnih jungle breakbeatova, što ukazuje na to da je i njihova imaginacija ograničena vizijom proizašlom iz poslijeratnog industrijskog razvoja. Gotovo svaki futuristički trope na koncu je oduvijek odraz sadašnjeg stanja.
Ono što me zanima jest postoji li takva izgubljena budućnost unutar koje BPM-ovi nisu uvijek u hiperbrzini između 160 i 200, a zvukovi ne odražavaju isključivo fragmentiranu cyberljudskost, poput one iz Gibsonovog “Neuromancera”, već predstavljaju sporiji, sretniji, komunikativniji i ujedinjeniji svijet. Bojim se da takva budućnost ne postoji, čak ni kao izgubljena. Bojim se da smo se na ovaj ciklus sami osudili, prihvaćajući da čak i lomljenje statusa quo ne može uključivati ništa osim pojmova poput brzine, straha, nasilja, bolesti i distopije. Prihvaćajući da je budućnost zasigurno užasna, lakše nam je prihvatiti da nam je sadašnjost, eto, barem malo manje takva.
Comments