Svi sveti su oduvijek moj najdraži blagdan, vjerojatno jer je uvijek obilježen svečano i dostojanstveno, bez užurbanosti i panike koja obilježi druge, veselije blagdane. Pjesme koje sam ovdje izabrao nisu nužno vezane za smrt, već više za osjećaj koji ostaje "nakon".
Stvari koje nam se vrte po glavi i koje uvijek iznova interpretiramo, sjećanja na prošle događaje i ljude; glazba je iznimno pogodan medij za pratnju ovakvim mislima, budući da je lišena vizualnog aspekta i čvrstih narativa. Stoga evo jedne od varijacija mog soundtracka za ove dane.
Japan - "Ghosts" ("Tin Drum", 1981.)
Ovaj minimalistički singl postao je neočekivani hit i najuspješniji singl britanskih novovalnih miljenika Japan. David Sylvian je puno godina kasnije izjavio da je to bio jedini put kad je pustio osobne teme unutar djelokruga benda i to se itekako osjeti u emotivnom tonu pjesme. Lišeni bubnja, "Ghosts" nose obilježja svog vremena jer klavijature Sylviana i Richarda Barbierija, a posebice manipulirane perkusije Stevea Jensena, posjeduju oštru tonalnu patinu osamdesetih, a ekspresivna vokalna izvedba izvanvremenske torch song aspekte pjesma Billie Holiday ili Nine Simone. Kvaliteta te "pomaknute faze" u glazbenim razdobljima, odnosno raskorak između instrumentalizacije iz osamdesetih i vokala koji crpi inspiraciju iz tridesetih i četrdesetih, vjerojatno je i nadahnula Goldieja da vokalni sample upotrijebi u jednoj od formativnih jungle stvari "The Ghosts of My Life" Rufige Krua. Upravo taj nesvakidašnji aspekt sudara osobne i kolektivne nostalgije izdiže "Ghosts" izvan statusa slučajnog hita osamdesetih i pretvara ga u proganjajuću himnu neprolazne ljudskosti.
Burial - "Distant Lights" ("Burial", 2006.)
Jedan od zaštitnih znakova rane diskografije Buriala pretvara samo jednu frazu iz singla "Emotion" Destiny’s Child u očajničku mantru urbanog života na početku 21. stoljeća. Višekratno manipulirano "Now that I need you" Kelly Rowland odzvanja preko prepoznatljivo potmule instrumentalizacije sačinjenjene od zagušnih syntheva, brujećeg basa i ritma koji zvuči kao da je sastavljan od zvukova lanaca, čahura i upaljača umjesto perkusija. Fragment pop glazbe pretvoren je u transmisiju univerzalne emocionalne nemoći tisuća neimenovanih protagonista zarobljenih u okovima suvremene arhitekture, ekonomije i općenito tempa života koji ih odvajaju od potencijalno bliskih, ali podjednako tako izgubljenih osoba. Premda nosi nadimak kakav nosi, ovaj tajanstveni producent zvukovni je pjesnik živih jer je njegova glazba, unatoč svoj melankoliji, izrazito afirmativna, uvijek pružajući tračak svjetla unutar svog prizemljenog bladerunnerovskog mraka.
Radiohead - "How to Disappear Completely" ("Kid A", 2000.)
"How to Disappear Completely" pjesma je o iscrpljenosti, na površini o iscrpljenosti turnejom nakon jednog od najhvaljenijih ostvarenja devedesetih. Fantastičan gudački aranžman Jonnyja Greenwooda savršeno dočarava atmosferu prolazeći kroz vokal Thoma Yorkea kao nož kroz maslac, odvajajući glas od riječi, naglašavajući time dodatno otuđenje od samog sebe u tekstu pjesme. U pitanju je upozorenje kako postojanje iscrpljuje čak i onda kad radiš ono što voliš, kad nastupaš na Glastonburyju, a svjetla i zvuk se pretvaraju u kakofoniju nelagode. Potreba da se ne bude tu pojavljuje se u raznim situacijama i raznim stadijima života i ne poznaje spl, dob, rasu niti klasu. Taj premor postajanjem savršeno je ilustriran u ovoj "baladi za napadaje panike". Ispada da je egzistencijalni strah vrlo egalitarna pojava.
Tom Waits - "Dirt in the Ground" ("Bone Machine", 1992.)
Ostavimo dobrom starom Tomu Waitsu da nas utješi. Svi ćemo biti prašina u zemlji. Divno. Prije nego pomislite “pa čemu se onda uopće truditi”, treba imati na umu da se pjesma nalazi na remek djelu “Bone Machine”, komadu southern gothic mraka kakvog se ne bi postidjeli ni William Faulkner ili Cormac McCarthy. Kad to uzmemo u obzir, stihovi poput "Cause hell is boiling over and heaven is full/We're chained to the world and we all gotta pull" postaju manifest najčišćeg, vrlo prizemnog pesimizma. Ovaj svijet možda ne nudi ništa dobroga, ali tu smo gdje jesmo i moramo plivati. Naposljetku ćemo svi završiti na istom mjestu i, ako ništa drugo, bar smo u tome svi jednaki. Koliko god bio ciničan i grub, taj sentiment opet naslućuje neki čudan osjećaj povezanosti čovječanstva koji pruža utjehu kakvu može pružiti samo najcrnji vic.
Joy Division - "Decades" ("Closer", 1980.)
Cijeli "Closer", a posebice "Decades", za mene predstavlja komunikaciju s drugim svijetom. Album sam prvi put slušao kao srednjoškolac nekako u ovo doba jedne godine krajem devedesetih, u bakinom stanu, u sobi u kojoj sam proveo prvih šest godina života. Već tada mi se činilo da krije nešto posebno, hologramsku projekciju nekog drugog svijeta. S godinama, kako je smrt postajala manje koncept na papiru, a više dio svakodnevnice, shvatio sam koliko je jedan obični 23-godišnji mulac iz Manchestera dobro oslikao ne samo težinu postojanja, već i ono što ostaje s nama nakon prestanka egzistencije onih koji nas okružuju. "Where have they been?" Nigdje, tu su s nama. U sjećanjima, pričama i anegdotama. No, to ne čini stvari lakšima, dapače, samo dodatno naglašava koliko je različitih, često paralelnih svjetova zapravo prisutno u našim glavama.
Coil - "The Dreamer is Still Asleep" ("Music to Play in the Dark", 1999.)
Coil su jedan od onih bendova koji ti se uvuče pod kožu čak i ako nikad ne uspijevaš proći kroz njihovu nepreglednu diskografiju. "The Dreamer is Still Asleep" zatvara njihovo remek djelo "Music to Play in the Dark", album na kojem našli savršenu sintezu između suvremenih zvukova, naglašenih dominantnom upotrebom tada još uvijek nove granularne sinteze i nasljeđa pastoralnog engleskog folka. U pitanju je pjesma čiji tekst i melodija funkcioniraju kao utješna uspavanka dok pozadinske, digitalno naglašene teksture obavijaju glas Jhonna Balancea nelagodom koja ostaje i s njim i sa slušateljem. "May I ask you all for silence?"
Nick Cave & Bad Seeds - "Foi Na Cruz" ("The Good Soon", 1990.)
"Foi Na Cruz" je jednostavno lijepa pjesma, sjecište kod Cavea često korištene religijske imaginacije i romantičnih preokupacija. Premda znam da refren preveden s portugalskog spominje križ, Isusa i grijehe, meni je uvijek prva asocijacija kad čujem fantastičnu zborsku izvedbu Bad Seedsa ogromna, nepregledna količina cvijeća i vrlo svečani posljednji ispraćaj. Tu sliku podržava i sam autor stihom "Dream on/ till you can dream no more/For all our great plans, babe/Will be dreams forever more" koji istodobno naglašavaju propuštenost neostvarenih planova, ali i samu važnost njihovog postojanja.
Jeff Buckley - "Hallelujah" ("Grace", 1994.)
Na prvu se čini pomalo nepravednim da je najpoznatija pjesma prerano i tragično preminulog Jeffa Buckleyja obrada. No, "Hallelujah" pokazuje svu moć nadahnute interpretacije. Buckley Cohenov original pretvara iz rječitog, ciničnog i više nego malo mizoginog (naravno, uz pomoć dobrih starih biblijskih citata) obračuna s bivšom ljubavnicom u pažljivo konstuirani vapaj nade. Naravno sve to samo uz pomoć iznimno delikatne gitare koja pluta negdje između folkerskog fingerpickinga, pažljivo suzdržane slowcore filmičnosti i fascinantnog vokala koji otvara pjesmu neprekidnom nizu novih interpretacija. Jedna od najboljih obrada svih vremena!
Comments