Prvih 25 od započetog niza proteklog desetljeća jednako je šareno.
25. clipping. - Splendor & Misery (Sub Pop, 2016.)
Konceptualno i izvedbeno dotjeran do najsitnijeg detalju, ovaj album predstavlja eksperimentalni hip hop trio clipping. kao beskrajno ambiciozne pripovjedače. Priča o svemirskom brodu punom robova, brodskom kompjuteru i zatvoreniku u kojeg se zaljubi krije u sebi milijune malih detalja, podsjetnika na američku prošlost i sadašnjost. Da bi stvari bile dodatno podcrtane, tu je i briljantna upotreba gospel zbora. Jedan od najoriginalnijih albuma desetljeća.
24. Flying Lotus - Cosmogramma (Warp, 2010.)
"Cosmogramma" je kruna opusa Flying Lotus, spona između ranijeg, elektronskijeg zvuka i kasnije, fusionom nadahnute faze. Među tisućama malih polomljenih komadića zvuka kriju se skice mogućih budućnosti jazza, funka, elektronike, soula i koječega drugog. Više nego dostojan nastavljač tradicije Coltraneovih.
23. Mount Eerie - A Crow Looked at Me (P. W. Elverum & Sun, 2017.)
"A Crow Looked at Me" je gotovo nemoguće slušati bez knedle u grlu. Phil Elverum ne štedi ni sebe ni slušatelja, naizgled nepromišljeno miješajući asocijacije, kroniku bolesti i opisivanje svog emocionalnog stanja. Bilježeći vlastitu bol, Elverum se povezuje s kolektivnim iskustvom smrti. Smrt doista jest stvarna, neporeciva i nepovratna, i kad to netko ovako jasno izgovori na albumu na kojem je tišina praktički dodatni izvođač, ta činjenica nekako postaje još stvarnija.
22. Danny Brown - Atrocity Exhibition (Warp, 2016.)
Danny Brown snimio je najuvjerljiviji goth, emo ili šta već album desetljeća. Učinio je to preko polomljenih beatova koji vjerno prate njegovu psihozu. U eri u kojoj reperi neprekidno glorificiraju vlastite poroke i slabosti, Danny je iskoristio albumski format kao terapiju, kao dnevnik vlastite propasti koju je srećom izbjegao. "The Downward Spiral" hip hopa.
21. Joanna Newsom - Divers (Drag City, 2015.)
Moram priznati da sasvim razumijem ljude koji ne vole glazbu Joanne Newsom. Mogu shvatiti da im je pretenciozna, komplicirana, previše verbozna i emocionalno povišena. No, baš zbog svega toga meni se jako sviđa. NIje lako biti tako neskriveno sentimentalan u vremenu u kojem je cinizam najlogičnija tvornička postavka. "Divers", kao uostalom i svi njeni albumi, nudi rijetko viđeno aranžersko majstorstvo, a instrumenti, melodije i tekstovi pjesama miješaju se u cikličkom ritmu stvarajući skladnu cjelinu.
20. Jenny Hval - Apocalypse, Girl (Sacred Bones, 2015.)
"Apocalypse, girl" album je o prolaznosti kojeg tvori niz hermetičnih, ali na momente i vrlo zaraznih art-rock i art-pop kompozicija čiji komadići ponekad zvuče izrazito poznato, samo postavljeno u jedan novi, drugačiji kontekst. U pitanju je trijumf mašte i stava koji pokazuje da je autentična glazba današnjice itekako moguća. Nećete pogriješiti poslušate li bilo koji album Jenny Hval, no ovdje njena ekscentričnost, sarkazam i humor nekako najbolje dolaze do izražaja.
19. Fiona Apple -The Idler Wheel Is Wiser Than the Driver of the Screw and Whipping Cords Will Serve You More Than Ropes Will Ever Do (Epic, 2012.)
Naslovi albuma Fione Apple često su duži nego godine koje prođu između njihovih objavljivanja. Šalu na stranu, "The Idler Wheel..." je vjerojatno njeno najbolje, najzrelije ostvarenje. Album minimalističkih, vrlo osobnih klavirskih pop rock pjesama čija neurotična ljepota rezonira sa slušateljem baš zato što su istodobno tako obične i tako predivno osobene.
18. Pusha T - Daytona (G.O.O.D Music, 2018.)
Sa svega sedam pjesama u dvadesetak minuta, "Daytona" nudi gangsterski ep koji većina ljudi rastegne u jednosatne albume, trosatne filmove ili par sezona serija. No, Pusha T i Kanye su se ovdje s velikim uspjehom držali one "manje je više". Krajnji rezultat je ostvarenje doslovno bez sekunde praznog hoda.
17. The Weeknd - House of Balloons (XO, 2011.)
Malo tko je mogao pretpostaviti da će Abel Tesfaye postati jedna od najvećih pop zvijezda desetljeća. "House of Balloons" nudi isprani, opori i zapravo beskrajno mračni alternativni RnB koji se pokazao nevjerojatno utjecajnim po trendove ostatka desetljeća. Od megazvijezda poput Drakea do horde mumble repera, svi su htjeli biti kao The Weeknd, dok je on svoju nihilističko-hedonističku crtu ipak trebao omotati u sjajno pop ruho kako bi postao prepoznatljiv svima.
16. Courtney Barnett - Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit (Marathon Records, 2015.)
Prvi album Courtney Barnett je ujedno i moj vjerojatno najdraži indie rock album desetljeća. Beskrajno duhovit, šarmantan i šlampav, baš kako i treba biti. Barnett na njemu djeluje kao nekakav neobični spoj mladog Dylana i Stephena Malkumusa za kojeg nismo ni znali da ga trebamo. Vremena su možda ozbiljna, ali to ne znači da nam ne trebaju pjesme o svakodnevnici i za nju.
15. Sleaford Mods - Divide and Exit (Harbinger Sound, 2014.)
Sleaford Mods su definitivni punk bend današnjice. Dva sredovječna Engleza, mikrofon i laptop. Bend za soundtrack Brexita, Trumpa, Putina, nerede u Francuskoj, ispade na društvenim mrežama i još stotine stvari. Pola The Fall, pola The Streets. "Divide and Exit" predstavlja bend u najsirovijoj formi. Beatovi zvuče kao introi punk pjesama iz sedamdesetih rastegnutih na nekoliko minuta, a tekstovi su puni zajedljivih upadica za koje ćete pohvatati tek nakon nekoliko slušanja. Ali definitivno se isplati.
14. Mitski - Be The Cowboy (Dead Oceans, 2018.)
Dok se ogromna većina indie rock i indie pop izvođača trudi biti slatka i ekscentrična, stvarajući neki zamišljeni, iskričavi svijet za koji je i njima i slušatelju jasno da ne postoji, Mitski slične osobne preokupacije, usamljenost, zaljubljivanja, odljubljivanja i druge stvari koje more (post)adolescente pretvara u sarkastične himne koje slave i one neugodnije, manje šarmantne aspekte ljudskosti.
13. Swans - To Be Kind (Mute, 2014.)
"To Be Kind" je kruna višegodišnje karijere, monumentalni dvostruki album koji obuhvaća nekoliko različitih tradicija avangardnog rocka. U pitanju je izuzetno iscrpljujuće i zahtjevno slušanje koje slušatelja nagrađuje rijetkim, gotovo religijski ekstatičnim prikazom gitarske glazbe.
12. Kendrick Lamar - To Pimp a Butterfly (Top Dawg, 2015.)
Je li remek-djelo manje remek-djelo ako je očigledno zamišljeno takvim? "To Pimp a Butterfly" je neskriveno ambiciozan album. Ostvarenje očigledno rađeno s listama godine i desetljeća u mislima. Glazbeno, konceptualno i tekstualno dorađen do najmanjeg detalja, može se na trenutke učiniti previše kalkuliranim u svom pažljivo stiliziranom narativu. S druge strane, teško je ne priznati da se album savršeno uklapa u tradiciju velikih "crnih" ostvarenja, bilo da se radi o Fela Kutiju, Sun Ra, Funkadelic, The Roots, Nasu ili Public Enemy.
11. Danny Brown - XXX (Fools Gold, 2011.)
Jedno od pozitivno najšokatnijih iskustava desetljeća bilo pustiti "XXX" i čuti Dannyja Browna kako iskače iz zvučnika svojim hiperaktivnim flowom i helijumskim vokalom. "XXX" je istodobno jedan od najzabavnijih i najdepresivnijih albuma desetljeća. Dnevnički zapis repera na pragu tridesete koji bi, da ovo nije upalilo, vrlo vjerojatno odustao i vratio se skupljanju željeza i životu na dnu.
10. Scott Walker - Bisch Bosch (4AD, 2012.)
Svaki od tri posljednja samostalna albuma Scotta Walkera je remek-djelo, no samo je ovaj nevjerojatan. "Tilt" i "Drift" nisu bili veseli albumi, prepuni mraka i crnog humora, udaranja mesa umjesto perkusija i sempliranja govora sa suđenja Miloševiću. "Bisch Bosch" taj egzistencijalni strah odvodi dalje, stvarajući simfoniju nadolazeće apokalipse, neprekidni napadaj panike tijekom cijelog slušanja. Baš divna oporuka jednog od najvećih autora dvadesetog stoljeća.
9. Deafheaven - Sunbather (Deathwish, 2013.)
"Sunbather" je jedan od onih albuma po kojima se vidi koliko loše predviđam trendove. Po izlasku 2013. zapisao sam: "Sunbather" je vrsta albuma koja će iz različitih razloga odbiti možda i više slušatelja nego što će privući, a njegova neortodoksnost mu je istodobno glavna vrlina i glavna mana. Pogledate li većinu lista desetljeća vidjet ćete koliko sam bio u krivu, budući da je ovaj album jedno od rijetkih metal ostvarenja koje se nalazi na velikoj većini popisa nemetal publikacija. Nekoliko je razloga za to. Pjesme su moćne, himnične istodobno, abrazivne i eurforične, nošene rijetko bolje pogođenim omjerom shoegazea i black metala. Ništa manje nije bitan ni konceptualni okvir albuma. “Sunbather" je jedno od prvih ostvarenja koje je predvidjelo kulturu "influencera", uspon važnosti društvenog kapitala i pažnje kao valute. Sve to blagoslovljeno je urlikanjem Georgea Clarka koje zvuči kao utjelovljenje kolektivne klasne zavisti.
8. The Knife - Shake The Habitual (Rabid, 2013.)
Nijedan album u ovom desetljeću nije zvučao kao "Shake The Habitual". Karin i Olof Dreijer snimili su, usudio bih se reći, najbolji svježe zvučeči post punk album nakon 1982. Abrazivan, tribalno plesan i besramno izazovan, to je album na kojem su The Knife definitivno prestali brinuti o mišljenju publike, ako su ikad pretjerano i marili. Krajnji rezultat je iscrpljujući i ponekad djeluje namjerno razduženo i samodopadno, ali tim više konfrontacijski i na kraju krajeva potrebno.
7. Chromatics - Kill for Love (Itallians Do it Better, 2012.)
Chromatics bi možda lako bilo otpisati kao još jedan od bendova koji besramno jašu na retro valu rovareći po tuđoj prošlosti. Istina, većina ovdje zastupljenih zvukova već je izvedena prije, nerijetko i u boljoj inačici, no Chromatics ni jednom detalju ne propuštaju dati duboki osobni pečat koji se uglavnom sastoji od namjerno nelogičnih, kičastih ili na bilo koji drugi način "pogrešnih" aranžmanskih rješenja koja stvaraju specifičan autorski svijet umjetne nostalgije kao refleksije naoko stvarne današnjice.
6. Nick Cave & Bad Seeds - Push the Sky Away (Bad Seeds Ltd., 2013.)
Cave je u zrelim godinama pronašao istinskog redatelja u sebi, a ne tek pukog propovjedača, pa se album doima poput filma bez slike. Vodeći bend nesmiljeno i sigurno, on kreira cjeline lišene akrobacija i afektiranja, ostavljajući ponekad stvari namjerno neodgovorenima. "Push The Sky Away" ne posjeduje neželjeni, tragični teret druga dva dijele recentne trilogije. Zbog toga djeluje slobodnije i zaigranije, otvorenije pristupa kreativnim rizicima, premda zapravo dijeli sličan tematski okvir modernosti i smrtnosti.
5. Oneohtrix Point Never - Replica (Software, 2011.)
Daniel Lopatin daleko je dogurao od ranih dana kad se bavio gotovo isključivo retrofuturizmom, no "Replica" ostaje, bar za mene, kruna njegovog opusa. Lopatin ne reproducira nijedan specifični glazbeni pravac sredine osamdesetih koju ovdje priziva, nego uzima komadiće zastarjele tehnologije i, što je još važnije, uspomena koje nosi upotreba te tehnologije. Koncept albuma stoga ne funkcionira kao puka nostalgična dosjetka, već doista kao okidač uspomena, kako onih osobnih, izvučenih i iz najranijeg djetinjstva, tako i onih kolektivnih. I jedne i druge pokrenute su upotrebom tehnologije koja je barem u jednom trenutku konzumirala naše živote.
4. Burial- Rival Dealer (Hyperdub, 2013.)
"Rival Dealer" vjerojatno je najuspjeliji i najposebniji od niza EP-jeva koje je Burial izdao u ovom desetljeću. Burial se na ovom EP-ju ne boji zaroniti duboko u kič estetiku; napokon klupska kultura od nje nikad nije ni previše bježala, no rezultat koji otkrivaju opetovana slušanja još jednom je iscrpljujuće emocionalno putovanje na kojem figura bez identiteta preuzima ulogu zaštitnika svih drugačijih.
3. Autre Ne Veut - Anxiety (Software, 2013.)
Arthur Ashin a.k.a. Autre Ne Veut na "Anxiety" postiže začudne stvari nevjerojatnom lakoćom. Kič pretvara u avangardu, tugu u optimizam, seksualne aluzije u impotentni očaj. Terminološki opisano, "Anxiety" je underground RnB ploča, no u stvarnosti ona je puno više od toga. Krik očajnika isporučen u nimalo ironičnom falsetu, pokušaj artikuliranja frustracija u neočekivane pop himne te prije i poslije svega uspio pokušaj balansiranja duboko zakopanih emocija. Melodramatika pjesama poput "Play by Play", "Gonna Die" ili "Counting" nije nimalo slučajna, i njihova precizna pop konstrukcija ne skriva ništa drugo negoli istinsku, ranjivu ljudskost. Baš mi je žao da na kraju desetljeća ovaj album nije zadobio pažnju kakvu je zaslužio, no zato sam tu da podsjetim. Obavezno poslušajte.
2. David Bowie - Blackstar (Columbia, 2015.)
Oslanjajući se na moćan jazz band kao osnovicu albuma, Bowie i dugogodišnji producent Tony Visconti kreirali su ostvarenje koje na najbolji mogući način spaja njihove klasicističke i avangardne tendencije. Slušajući album prije vijesti o autorovoj smrti, činilo mi se da se radi o još jednom novom početku, najavi finalne "jebeš sve" faze koja bi za godinu-dvije mogla uroditi nekim radikalnijim ostvarenjem. Nažalost, to se nije dogodilo, a album je dobio posve novo, zapravo ne i tragično značenje. U tom svjetlu, “Blackstar” predstavlja svojevrsnu audio oporuku – dostojni oproštaj umirućeg glazbenika pod njegovim vlastitim uvjetima. Pustite “Lazarus” i razmislite koliko je snage trebalo da se tako nešto napiše dok istodobno prolazite kemoterapiju. No, Bowie ni bio običan smrtnik, bio je jedna od rijetkih istinskih pop zvijezda, koja će nastaviti sjati daleko nakon njegove i naše smrti.
1. Kanye West- My Beautiful Dark Twisted Fantasy (Def Jam, 2010.)
Da je Kanye West kreten znali smo već te 2010. Tijekom godina to je saznanje jačalo. Čudno je stoga njegov album proglasiti albumom desetljeća. No, "My Beautiful Dark Twisted Fantasy" nije samo remek -djelo, ono je baš poput "Kid A" Radioheada vrlo precizno odredilo kolektivni puls epohe. Svi brojni ekscesi ovog albuma u službi su autorske vizije koja vrlo precizno ocrtava duh desetih - blještavilo, emocionalnu prazninu, usamljenost u gomili, odsutnu komunikaciju, pasivnu agresiju, samodopadnost i nesigurnost. Poslušajte "All tHe Lights", "Monster" ili "Runaway" i recite da ne osjećate nevjerojatni teret projicirane osobne i kolektivne melankolije. To što nas je kroz taj emocionalni tobogan proveo jedan potpuni kreten na koncu više govori o nama nego o njemu.
Comments