Možda vam se na prvu čini da je trip hop samo jedan od onih pomodnih, postmodernih danas zaboravljenih žanrova devedesetih, "mračniji downtempo".
No, meni se čini da je njegova usporena, erotična i ezoterična fuzija svega od hip hopa, funka preko soula i jazza pa sve do ambijentalne i filmske glazbe ostavila traga u estetici žanrova toliko različitih kao što su pop, dubstep, metal, RnB i danas moderna, "dekonstruirana" elektronika. Teško mi je zamisliti opuse Arce, FKA twigs ili pak The Weeknda i Lane Del Rey bez jasano izraženog utjecaja trip hop estetike.
Nakon poduže stanke sljedi novo izdanje Pet u žanru, ovog puta u osuvremenjenoj inačici u kojoj izbor meni omiljenih albuma prati i Spotify playlista kao izbor iz žanra i slične estetike.
Portishead - Dummy (Go! Beat, 1994.)
Nekako je uobičajeno da se zvuk formira prije nego što ga neko potpuno definira i da mu lice i pjesme. Tako su prije ovog albuma postojali i pionirski poduhvati etiketa poput Mo’ Waxa ili "Blue Lines" Massive Attack, no "Dummy" je dosjetku o eklektičnom žanru zasnovanom na prašnjavim, često egzotičnim samplovima i hip hop ritmici pretvorio u prave pravcate pjesme, možemo slobodno reći klasike. Jedinstveni glas Beth Gibbons i dvadeset pet godina od izlaska lebdi nad ovim pjesmama kao da je i sam sampliran, istodobno utjelovivši prošlost, sadašnjost i budućnost. Glazba Geoffa Barrowa i Adriana Utleyja, koliko god odaje duh svog vremena, toliko zvuči izvan vremena.
Tricky - Maxinquaye (Island, 1995.)
Što učiniti kad izdate savršeni debitantski album? Mislim da Tricky ni nakon četvrt stoljeća nema odgovor jer ne samo da ga nikad nije uspio, nego se čini da ga rijetko i pokušao nadmašiti. Beatovi su duboki i hipnotički, instrumentalizacija u najboljem smislu uspijeva uloviti tradiciju raznih britanskih dijaspora, kao i kompliciran vlastiti odnos autora prema rasi. Upravo je zato "Maxinquaye" ostao za mene, a pretpostavljam tisuće drugih ljudi utjelovljenje "moćnog britanskog albuma". Hip hop bez klasičnog repanja, reggae koji ne ljulja, metal koji ne urliče nego šapće; ovaj album je sve to, ali i mnogo više, utjelovljenje drugačije kreativne vizije u svojoj punoj snazi, tik pred ulazak u mainstream.
Dr. Octagon - Dr. Octagonecologyst (Mo’ Wax,1996.)
Apstraktni crnohumorni i apsurdistički stihovi Kool Keitha našli su svoj savršeni odraz u ovim "svemirskim" produkcijama Dana The Automatora. Uz "...Endtroducing" DJ Shadowa, ovo je vjerojatno najvažniji apstraktni hip hop album devedesetih bez kojega je teško zamisliti obožavanje kasnijih kultnih figura poput MF Dooma, Madliba ili J Dille. Psihodelični, slojeviti beatovi obilježili su estetiku albuma, a nesuđeni "megahitovi" poput "Blue Flowers" poslužili su kao direktni nacrt za Automatorov rad na debiju Gorillaz.
Massive Attack - Mezzanine (Virgin, 1998.)
Treći album Massive Attack istodobno je vrhunac i najava pada originalnog vala žanra. Album je prekinuo njihovu do tada vrlo jasnu vezu sa soul tradicijom i pretvorio ih u moderni art rock/goth/electronica konglomerat čija je glazba počela isijavati filmsku razinu atmosfere, zadržavajući dotadašnju senzualnost. Iz današnje perspektive nije teško vidjeti da ni bend ni itko drugi nije mogao tek tako replicirati ovakav neponovljivi spoj tenzija i otpuštanja, kombinaciju dinamike gitarske glazbe i studijskog perfekcionizma. Jednom kad čujete "Mezzanine" izbljedi sav kreativni potencijal alternativnog rocka i visokobudžetne elektronike s kraja devedesetih jer skoro sve drugo zvuči mlitavo i drugorazredno.
FKA twigs - EP2 (Young Turks, 2013.)
Premda sadrži samo četiri pjesme "EP2" zvuči ne samo kao potpuno formirano ostvarenje, nego su na njemu FKA twigs i Arca uspjele originalni bristolski zvuk pretvoriti u nešto suvremeno i svježe, a da se pritom jasno vidi ishodište. Erotičnost "Maxinquaye" ili "Blue Lines" ovdje je zadržana, ali je predstavljena kroz puno oštriju, snažniju i agresivniju instrumentalizaciju koja tehnološki i sociološki odražava trenutak nastanka. Originalna bristolska trojka odavala je ravnodušnost, paranoju ili čežnju, a "EP2" odražava sve navedeno, filtrirano kroz naglašeno digitalni instrumentalni i emocionalni krajolik počesto usamljene, jednostrane prirode svijeta u kojem živimo.
Comentários