U kontekstu često bolno predvidljive regionalne gitarske scene, ovako razigran, dinamičan i podosta kreativan album predstavlja i više nego pozitivnu pojavu.
22 (Moonlee Records, 2019.)
Kad čovjek vidi promo materijal koji kaže ovako: "inovativnim transžanrovskim pristupom, sočnim liričkim dosjetkama i 100 posto autentičnom glazbenom ekspresijom, dvojac Seine je albumom "22" stvorio iznimno originalan rock album, teško usporediv s bilo čime. Iliti "22" zvuči kao da 2019. godine Massive Attack imaju threesome sa Violent Femmes i Sonic Youth", jednostavno se pripremi na potpuno razočaranje. Uostalom, kad netko obeća iznimno originalan rock album, sasvim je sigurno da rezultat neće biti takav, zar ne?
Na sreću, ne. Varaždinski duo Seine, izrastao na ostacima obećavajućeg benda Vlasta Popić, uopće nije daleko od gorespomenutih rečenica. Zamijenite ili dodajte spomenutim bendovima još Jeffa Buckleya, Swans ili Lift To Experience i na pravom ste tragu. Glavni faktor za percepciju benda je androgini, začudni vokal Ivana Ščapeca, koji skupa s apsurdističkim tekstovima koji naizgled govore samo o novcu, najčešće zvuči kao bijesno dijete koje radi impresionističku prosvjednu glazbu. Ščapec svojim nazalnim, ekspresivnim vokalom možda najviše podsjeća na podjednako over the top i podjednako efektnog Olivera Nektarijevića iz beogradskog benda Kanda, Kodža i Nebojša.
Bez obzira na tekstualni i vokalni stil koji jednostavno treba "sjesti", ovaj je album iznimno zanimljivo slušanje. Ščapec i bubnjar Dimitrij Petrović svladali su sve od kantautorske akustike, preko umetanja lagano jezive elektronike do posebno dojmljivih noise rock izboja zbog kojih stvari poput "Nebo" ili "Borovnica" djeluju napeto i energično, čak i kad otprilike znate u kojem će smjeru ići.
U kontekstu često bolno predvidljive regionalne gitarske scene, ovako razigran, dinamičan i zapravo podosta kreativan album predstavlja i više nego pozitivnu pojavu, bez obzira na povremeni manjak koherentnosti ili višak konceptualnih zavrzlama.
Comments