Iako na papiru možda ne djeluje skroz logično, mračni, southern gothic izričaj koji gaji Rundle sasvim se dobro uklapa u prljavi, ali eklektični zvuk Thou, dugovječnog kolektiva iz Baton Rougea.
"The Valley" je drugi singl s "May Our Chambers Be Full", suradničkog albuma folk kantautorice Emme Ruth Rundle i sludge metal benda Thou. Glavna vrlina gotovo devetominutne pjesme je strpljivo građenje tenzija koje podsjeća na najbolje trenutke "Isis" ili "Neurosis". Korijenski prizvuk upotpunjen je fantastičnom violinom koja uz diskretne gitare čini okosnicu prvog dijela pjesme. Bend polako pojačava intenzitet sve do furioznog kraja kad se Rundle pridružuje Bryan Funck, glavni vokalist Thou. Njegov krik diže intenzitet pjesme s 75 na 100 posto i ledi krv u žilama.
"The Valley" je pjesma napravljena s namjerom da vas progoni. Glavna melodija služi kao udica za hvatanje pažnje slušatelja. Ispod nje Rundle i Thou serviraju takve količine potisnutih tenzija da samo čekate eksploziju. U neku ruku pjesma podsjeća na sjajnu "Your Ghost", duet Kristin Hersh i Michaela Stipea s njenog debi albuma "Hips and Makers". Atmosfera je na sličan način istodobno minimalna i zagušljiva, a razlika je u tome što Stipoveov vokal u drugoj polovini "Your Ghost" djeluje kao utjeha i razbijanje usamljeničkog osjećaja djela koji pjeva Hersh samostalno, dok je Funckov vokal ovdje katalizator svih dotadašnjih nakupljenih emocija. U trenutku kad oboje počnu vrištati
You see them?/ All those who have fallen/ Stacked up like stones in a pile/ A tower of failures/ So twisted and vile/ You see them there?/Ancient and seething/ Up in a pyre/Get them out of My Way
opet se vraća osjećaj s početka, samo je sada blaga nelagoda pretvorena u punokrvni napadaj panike, intenzitet potom opada, a vraća se zloguka violina kako bi zatvorila krug.
"The Valley" u sebi ima i nešto od proze Cormaca McCarthya, u smislu da njen metafizički jezik skriva puno više od mitološkog zla. Southern gothic baš kao i metal često otkriva ono najgore u nama kroz kodirani interni jezik kako bi nam svakodnevnicu predstavio kao narativ neizbježno i neutješno veći od nas samih. Nazovite to svojevrsnim anti-self helpom, ali prilično sam siguran da bar ponekad pomaže.
Comentarios