Album poput "Nothing Great About Britain" podsjeća da je britanski hip hop, kad je izveden ovako spretno i srčano, zanimljiviji i snažniji od američkog rođaka.
Nothing Great About Britain (Method Records, 2019.)
Ne pamtim kad me neki debitantski britanski rap album zadnji put oduševio na prepad kao "Nothing Great About Britain". Možda Dizzeeijev "Boy In Da Corner" prije više od petnaest godina, možda "Original Pirate Material" The Streets... Kako bilo, Slowthai je itekako svjestan usporedba pa odmah u uvodnoj, naslovnoj stvari ispljune "I ain't Dizzee, I'm just a boy in a corner", da bi malo kasnije ponudio svoju origin story: "I am a prodigy, they made me/I wear chains like my granddad did in slavery". Slowthai, pravim imenom Tyron Kaymone Frampton, 24-godišnjak je iz Northamptona, karipsko-irskog podrijetla. Kao dijete miješane rase iz radničke klase i samohrane majke koja je još bila tinejdžerka kad ga je rodila, Frampton se doima kao produkt noćnih mora Nigela Faragea.
No "Nothing Great About Britain" se ne zaustavlja na, za britanski hip hop, učestalom prikazu urbanog raspada, nego bome zvuči bijesno i punkerski, kanalizirajući duhovno, ako već ne glazbeno nasljeđe svega od Sex Pistols, The Clash i The Specials, preko The Prodigy i Blur do Sekpte i JME-a. Drugim riječima, "Nothing Great About Britain" ponosno je britanski album, prljavština i nemoć cure iz stihova koji se podjednako bave osobnim životom i Britanijom u vrijeme Brexita.
Album bez bonus diska sačinjenog od prethodno objavljenog materijala sa singlova EP-jeva otkucava u brze 32 minute lišene praznog hoda. Od spomenute uvodne pjesme koja završava izrugivanjem aristokraciji ("I tell you how it is, I will treat you with the utmost respect only if you respect me a little bit Elizabeth, you cunt") do autobiografske "Northampton’s Child", Slowthai ne štedi ni sebe ni društvo koje ga okružuje izbacujući opservacijske stihove jednakom neusiljenošću kao i njegov očigledni uzor Mike Skinner na početku tisućljeća.
Album poput "Nothing Great About Britain" podsjeća da je britanski hip hop, kad je izveden ovako spretno i srčano, u svim svojim formama zanimljiviji i snažniji od američkog rođaka. Razina sarkazma, cinizma, poraženosti i ljudskosti teško je zamisliva u šarenijoj, konkuretnijoj prekooceanskoj sceni.
Don't make me Chuck Norris
'Cause I run my town but I'm nothin' like Boris
Comments