"Villa Idola" rijedak je primjer ostvarenja na kojem reinterpretacije ne samo da imaju smisla, nego otvaraju i potpuno nove dimenzije ionako intrigantnog autorskog rukopisa.
Tamara Obrovac, Transhistria Ensemble & Jazz Orkestar HRT-a - Villa Idola (Aquarius Records, 2020.)
"Villa Idola" zajednički je album Transhistria Ensemblea i Jazz Orkestra HRT-a i puno je zanimljiviji nego što na papiru suradnja između malog jazz ansambla i big banda može izgledati. Jazz orkestar HRT-a je prije koju godinu sudjelovao na hvaljenom albumu Chuija "Chui ovu glazbu", no dok je glazba tog benda pogodna za daljinu ekspanziju i dodavanje slojeva, glazba Tamare Obrovac nikad nije bila poznata po maksimalizmu, nego osebujnom izričaju malog, zaigranog i improvizaciji sklonog ansambla.
Najveći uspjeh ovog albuma je što uspijeva spojiti strukturu orkestra s energijom originalnog benda i materijala, a da se pritom ništa nije izgubilo na šarmu izvornika. Dapače, pjesme dišu novim životom u sjajno pogođenim aranžmanima koji savršeno naglašavaju poantu glazbe koju Obrovac stvara više od dva desetljeća, a to je atemporalnost. Spajajući različite jazz tradicije s istarskim glazbenim folklorom, Obrovac stvara glazbu izvan vremena, a kod "Ville Idola" taj je aspekt nekako, možda zbog nadahnute upotrebe brojnih puhača, još snažniji nego prije.
Instrumentalizacija i jezik na kojem su pjesme otpjevane su starinski i (u nedostatku bolje riječi) tradicionalni, no osjećaj naelektriziranosti ovih pjesama je itekako suvremen, a ispod "šlagerskih" sekcija buja anksiozni "pankerski" impuls koji pjesme neprekidno drži ne samo izvedbeno i aranžmanski interesantnima, nego i potpuno nepredvidljivim i dinamičnim u ušima slušatelja. Dodani plus su novije pjesme poput "Madirosa" ili "Se Me Ra Morta Privari" pune vrlo zanimljivog patosa koji prepoznatljiv mediteranski štih boji tamnim tonovima koji su sastavni dijela života tog podneblja, no obično gurani u kut zbog daleko povoljnijeg narativa pogodnog za turističke razglednice."Villa Idola" rijedak je primjer ostvarenja na kojem reinterpretacije ne samo da imaju smisla, nego otvaraju i potpuno nove dimenzije ionako intrigantnog autorskog rukopisa.
Komentarai