"Astroworld" je odličan primjer izmišljanja tople vode, album koji bi na papiru trebao biti budući klasik, a zapravo je jednako prolazan i trendovski orijentiran kao i njegovi daleko prizemljeniji suvremenici.
Astroworld (Epic, 2018.)
Treći studijski album 26-godišnjeg teksaškog repera i producenta Travisa Scotta veliki je komercijalni i kritički uspjeh. Njegove namjerno dislocirane pjesme prepune izmjena beatova i psihodeličnih efekata dezorijentiraju slušatelja tijekom sat vremena trajanja, ali halucinatorna priroda albuma ujedno je njegova najzanimljivija odlika.
Art trap pristup podebljan je mnogobrojnim gostima u rasponu od Quava i Drakea do Stevieja Wondera, Franka Oceana, Jamesa Blakea ili Kevina Parkera iz Tame Impale, no svi su oni progutani proizvoljnom, nasumičnom prirodom ovih pjesama.
Načelno bi trebalo pohvaliti Scotta što se odvažio na nešto drugačije od moderne dvominutne formule verse-hook-verse-hook koja sve više dominira svijetom suvremenog hip hopa, no uzeti dva-tri generička trap beata i povezati ih proizvoljnim instrumentalnim interludijem ne čini mi se posebnom artističkom hrabrošću. Lil Pump ili Migos svjesno pojednostavljuju stvari za publiku s poremećajem pažnje, stvaraju glazbu idealnu za 30 sekundne isječke koji će stvari dodatno kondenzirati, pretvarajući pjesme u memove i obrnuto. Scott radi stilski i sadržajno praktički istu stvar, povremeno dodajući neki spacey efekt ili atmosferični prijelaz zbog kojeg bi ga se valjda trebalo tretirati kao Georgea Clintona svoje generacije. Astroworld je zato odličan primjer izmišljanja tople vode, album koji bi na papiru trebao biti budući klasik, a zapravo je jednako prolazan i trendovski orijentiran kao i njegovi daleko prizemljeniji suvremenici.
Comentarios