Negdje početkom desetih u Britaniji se pojavio pojam "landfill indie" koji je označavao gomilu gitarističkih bendova nastalih tijekom proteklog desetljeća.
Načelno podrugljiv jer označava generičnost post-The Strokes bendova koji su uglavnom popunjavali popodnevna i ranovečernja mjesta na festivalima, pojam je naišao na otpor na mjestu najodgovornijem za proliferaciju fenomena, u NME-ju.
Ovotjednu listu sam složio kao praktični "pro" i "contra" podsjetnik na ovaj fenomen. Listu sam proširio s par nebritanskih bendova, ali sam se se vodio logikom da su pjesme kratke, poletne i pamtljive. Dok sam je slagao primjetio sam dva fenomena. Prvo, većina ovih bendova potpuno je nestala, a oni koji nisu prošli su značajne stilske promjene kao primjerice Arctic Monkeys. Drugo, vlastite uspomene na tada često previše hvaljene albume znatno su blaže sad kad je hype nestao.
U tom smislu Mark Beaumont je u pravu da su u pitanju zabavni jednostavni bendovi. Problem je u okviru "spasitelja rock and rolla" koji je glazbeni tisak na čelu s NME-jem pred njih postavio. Danas kad se histerija stišala, zanimljivo je vidjeti koliko je simpatičnih pjesama ostalo iz svega. To možda nije dovoljno za spašavanje gitara, ali je sasvim dovoljno za sat i pol zabave.
Comments