Boomeri su možda i imali svoje ljeto ljubavi, no nakon njega su doslovno i metaforički ostavili govna. Profit je bio važniji ideala i 1969., a kamoli 1999. Ideja slobodne ljubavi svela se na "pokaži sise" između ostalog i jer su pripadnici te generacije živjeli bez brige i pameti, koristeći blagodati sustava istodobno ga rušeći, rastačući postojeće vrijednosti bez stvaranja novih.
Prva stvar koja mi je pala na pamet nakon odgledanog friškog HBO dokumentarca "Woodstock 99: Peace, Love and Rage" je "ajme, kako mi se gade boomeri". Čini se pretjerano, no ovdje se to ponajviše odnosi na dvojicu protagonista, ili bolje rečeno antagonista filma - Michaela Langa i Johna Schera.
Lang je slavu stekao kao jedan od tri organizatora originalnog Woodstocka i na toj ideji se šlepa manje-više cijeli život, glumeći nekakvog hipijevskog Stana Leeja koji tu i tamo iskoči iz pozadine i proda pokoju new age pseudomudrost. Lang je, sudeći po gotovo svim medijskim prikazima, iskoristio Johna P. Robertsa i Joela Rosenmana, svoje partnere iz 1969., te u jednadžbu za donekle uspješni Woodstock ‘94 dodao iskusnog koncertnog promotora Johna Schera.
Zadovoljni rezultatima, ali probuđenih apetita, Lang i Scher su za Woodstock ‘99 pripremili nešto drugačiji lineup od onog iz '94, koji je bio miks izvođača iz originalnog razdoblja i tada aktualnih izvođača poput Green Day i Nine Inch Nails koji su se isprofilirali u hitove tog izdanja. Kasnije su Lang i Scher ovu odluku pokušali svaliti na MTV s kojim su bili u partnerstvu i koji je cijeli događaj uz praćenje prenosio i po sistemu pay per view, no očigledno je pokušaj modernizacije išao u smjeru da se festival pretvori u redovno i lukrativno događanje.
Neću prepričavati cijeli film, nego ću istaknuti nekoliko zanimljivih detalja i usput uputiti i na ovaj osvrt Roba Sheffielda koji je i sam pratio događaj za Rolling Stone. Fantastičan podcast "Break Stuff: The Story of Woodstock ‘99" Stevena Hydena koji je poslužio kao predložak za dokumentarac nažalost nije dostupan za besplatno slušanje, a pruža dodatni uvid u kaotičnu situaciju te, još važnije, uspostavlja izravniju poveznicu između izdanja iz 1969. i onog iz ‘99.
Organiza... improvizacijske vještine
Najbolje je opisuje jedna naočigled usputna anegdota iz 1969.; radnici su u jednom trenutku prespajali struju dok su sve pozornice bile aktivne i pod naponom. Vodeći se logikom "ako je jednom upalilo, zašto ne bi uvijek", organizatori su se uzdali u moć improvizacije kao osnovnu organizacijsku vještinu. Odabravši bivšu vojnu bazu, riješili su problem koji ih je najviše mučio na dva prethodna izdanja: rušenje ograda kroz koje su se posjetitelji švercali bez ulaznice. Sasvim je legitimno da organizator želi zaraditi na događaju i ovdje ne treba ulaziti u traktat o prodaji nekakvih tobožnjih hipi ideala. No ono što je komično u priči o Woodstocku '99 jest činjenica da je komercijalizirana hipijevština kojom je vrvila ikonografija festivala naišla na potpuno nerazumijevanje ili indiferentnost publike mahom sastavljene od mlađih pripadnika generacije X. Očitovalo se to najbolje u rušenju 150-metarskog murala posvećenog motivima mira i ljubavi, ali i u potpunom nerazumijevanju referenci na originalni festival koji su razni izvođači neprekidno koristili tijekom nastupa. Ono što je pak tragično je nepostojanje profesionalnog osiguranja na tako masovnom događaju na kojem sudjeluje preko tristo tisuća ljudi.
Woodstock 1969 kakvim ga većina nas poznaje zapravo nije festival, nego film.
Oscarom nagrađeni dokumentarac Michaela Wadleigha događaj je očistio od blata i tehničkih problema te stvorio ono što Hyden u podcastu duhovito naziva "gigantskim selfijem baby boom generacije izvedenom na 35-milimetarskom filmu". "Woodstock ‘99: Peace, Love and Rage" ne daje odgovore na sva pitanja o uzrocima kaosa, ali jasno artikulira generacijski sukob. U očima Johna Schera, festival je bio uspjeh. Za lošu reputaciju krivi su Fred Durst, MTV, Kurt Loder koji je umislio da je u Vijetnamu i žene koje su na nesnosnoj vrućini hodale u toplesu, pozivajući time na silovanje i seksualne napade kojih je, procjenjuje se, bilo desetke puta više od prijavljenih osam slučajeva. Takvu izjavu Scher nije dao te ‘99., mada ga to ni po čemu ne bi opravdalo, nego za potrebe snimanja friškog dokumentarca. Dakle, taj nesposobni, neodgovorni idiot to misli i dvadesetak godina kasnije.
"Pokaži sise"
Ostane li vam, uz bijes, nakon filma jedna misao u glavi, onda je to paralizirajuća mizoginija kojom je festival zračio. No, mizoginija koju se može pokušati prikazati kao problem rock glazbe s kraja devedesetih dio je rock kulture od njenih početaka. Unutar nje žene su uvijek tretirane kao objekti, sporedne uloge ili, u najboljem slučaju, muze (goni se u kurac, Camerone Crowe, ti prezreli vječni tinejdžeru).
Nije Fred Durst kriv što su Scher i Lang bukirali samo tri izvođačice za glavne pozornice, popularne, ali s prevladavajućim lineupom posve nekompatibilne Sheryl Crowe, Alanis Morissette i Jewel. Nije Durst kriv ni što se po nesnosnoj vrućini i raspadajućoj infrastrukturi boca vode naplaćivala četiri dolara. Kriv je što radi beskrajno infantilnu glazbu i što je za vrijeme izvedbe "Break Stuff" prilično idiotski pozvao na kolektivno otpuštanje negativne energije, što je rezultiralo ogromnim mosh pitom i surfanjem na šperpločama iščupanima s tonskih tornjeva. Treba ipak reći da je iz dokumentarca nepošteno izrezano njegovo pozivanje publike da paze na jedni na druge. U naknadnoj pameti nisu krivi ni Red Hot Chilli Peppersi za čijeg je seta trećeg dana festivala, na kojem je kulminirao bijes, izbio palež na koji je ovaj uvijek bistri kolektiv skakutavih nudista reagirao odsviravši Hendrixovu "Fire".
"Rock kvari mladež"
Iako je glasni, agresivni rock već je bio na zlu glasu, a posebno nakon masakra u Columbineu tri mjeseca ranije, teza o agresivnoj glazbi kao uzroku nereda ni ovdje ne stoji, iako je uzrok nasilja najlakše tražiti u glazbi, a ne u sistemskim društvenim problemima. Koliko se metal festivala održalo s puno agresivnijom glazbom pa se nisu pojavili palež, višestruka silovanja i smrti od prekomjerne vrućine.
Devedesete nije ubio nu metal, baš kao što ih grunge nije ni stvorio.
Za američko društvo, za razliku od našeg, to je bilo jako dobro desetljeće. Ekonomija je stajala solidno, a glavni problem je bio predsjednik koji je lagao o prirodi svog odnosa s pripravnicom. Ipak, ispod te naoko sređene vanjštine ključali su problemi koji će izaći na vidjelo u idućim deseljećima. Imperijalizam će se odbiti poput bumeranga u događajima 11. rujna, rasni problemi koji su se gurali po tepih nakon nereda povodom napada na Rodneyja Kinga postat će gorući problem Amerike u 21. stoljeću, dok će mizoginija postati bitnom temom tek dvadesetak godina kasnije u pokretu #metoo. Te 1999. je pak još uvijek itekako ugledni ugledni Harvey Weinstein primio Oscara za očajni, ali sjajno izlobirani "Zaljubljeni Shakespeare".
Uz sve navedeno, odvio se još jedan proces koji je izravno utjecao na najveće glazbene fenomene kraja devedesetih, radilo se o Kornu, Linkin Parku, Eminemu ili DMX-u, a to je raspad nuklearne obitelji. Svi oni, u većoj ili manjoj mjeri produkt razorenih obitelji i radili su glazbu koja je to vjerno odražavala, a samim time i rezonirala sa njihovom mladom publikom. Woodstock '99 htio je potpuno nepromišljeno pomiriti tu energiju ostavljenih i razočaranih s ispraznim imidžem hipijevskih ideala koje su ovakvi promotori godinama njegovali.
Boomeri su možda i imali svoje ljeto ljubavi, no nakon njega su, ne samo metaforički, ostavili govna. Profit je bio važniji ideala i 1969., a kamoli 1999. Ideja slobodne ljubavi svela se na "pokaži sise" između ostalog jer su pripadnici te generacije živjeli bez brige i pameti, koristeći blagodati sustava koji su istovremeno rušili, rastačići vrijednosti bez stvaranja novih. Nije ni čudo da su vrućina, ekspolatacija i hormoni urodili općim kaosom. Tako je to kad pohlepni stari bijelci poput Langa i Schera planiraju. Peace sells... but who's buying, prikladno su se zapitali Megadeth zatvarajući festival.
Comments